Naslovnica Iz mog ugla Nihad Penava: Kupovina hrane u nešto većim količinama nije gomilanje

Nihad Penava: Kupovina hrane u nešto većim količinama nije gomilanje

„Police trgovačkih lanaca u Bosni i Hercegovini se užurbano prazne. Cijene osnovnih životnih namirnica vrtoglavo rastu. Brašna, ulja i šećera je sve manje“, tako su skorije izvještavali brojni lokalni mediji.

„Čovjek raspravlja, a priroda djeluje.“

(Voltaire)

Fadil, kojeg je opjevala muzička skupina Duboiza kolektiv, više puta, javno je rekao to da njegova vlada i on vode računa o građanima, namirnicama i njihovim cijenama, ali – Kako, i pored dobre volje, vjerovati entitetskom premijeru, kojem se skoro svakodnevno sudi, zbog afere Respiratori?
Jasno je, to da, u pravu, postoji nešto što se zove presumpcija nevinosti, ali i u narodu, koji je čak stoljećima stariji, od bilo kojeg prava, isto tako, egzistira nešto drugo, a to se zove bar mrvica etičnosti i morala.

Ipak, kako uvjeriti ljude, u to, da neće biti nestašica osnovnih životnih namirnica, posebno one, koji su već preživjeli rat u Sarajevu, Dubrovniku ili Vukovaru, ili one, isto tako ljude, koji su preživjeli sankcije ili bombardiranje u Beogradu?
Istina, i Aleksandar Vučić, još aktualni, predsjednik Srbije, koji se voli postaviti kao lider u regionu, više puta, javno je izjavio to da Srbija ima dovoljno hrane, ne samo za sebe, već i za cijelu regiju. Međutim, uvijek ostaje pitanje – Po kojim cijenama ili za kakav šićar? Naime, susjedstvo može biti divna stvar, ali ne uvijek i u svim slučajevima.
I Mađarska je, uz Srbiju, ravničarska žitnica, ne tako daleko od Bosne i Hercegovine. Ipak, Mađari su najavili to da će svoju hranu, do daljnjeg, čuvati za sebe. Sve i da ne bude tako – Koliko je dobro poslovati s Viktorom Orbánom, premijerom Mađarske, konzervativcem nazadnih stavova?
Brazil je npr. najveći globalni proizvođač i izvoznik šećera, ali je i tamo, na čelu, jedan Jair Bolsonaro, pored ostalog, egzekutor šuma Amazona.

Ukrajina, najveća žitnica Evrope

Ovih dana, svuda naokolo, svjedoci smo pregršt ukrajinskih zastava. Jednostavnih, plavih i žutih zastava, koje upravo simboliziraju žitna polja Ukrajine, ispod plavog neba.
Poput brojnih zelenih pokreta, diljem svijeta, nacionalni znak Ukrajine je i suncokret, kojeg upravo, ova zemlja, najviše proizvodi, prerađuje i izvozi, širom svijeta.

Urbana agrikultura kao osobna pomoć

Još tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, silom prilika, brojni ljudi su posegnuli za nečim što je, već danas, globalni trend, a zove se urbana agrikultura, iako se to, tokom rata, nije tako službeno zvalo.
U relevantnoj stručnoj literaturi se jasno navodi to da je urbana agrikultura model, koji se odnosi na uzgajanje, preradu i distribuciju hrane u samom gradu ili neposrednoj blizini naseljenih mjesta, a uključuje i agro-šumarstvo, te hortikulturu.
Urbana agrikultura najčešće slijedi ekološka načela proizvodnje hrane, pa i u svom dvorištu, okućnici, na balkonu, terasi, krovu, zidu ili čak u unutrašnjem prostoru.
Osnovna osobina urbane agrikulture je lokalna proizvodnja hrane, za lokalnu upotrebu. To je koncept, koji osigurava upošljavanje stanovništva, kultivaciju gradskih i prigradskih površina, više hrane, zdraviju ishranu, povećanje ekonomske moći grada i njegovih stanovnika, te jače veze među stanovništvom.
Najčešći način proizvodnje u urbanoj agrikulturi je tzv. bio-intenzivna metoda, kojom se, na ograničenim površinama, proizvode znatne količine ekološke hrane.
Umjesto narodnog pojma „zdrava hrana“, nauka često koristi termine „funkcionalna“ ili „pametna“ hrana, a odnose se na nekontaminiranu, mikrobiološki testiranu i ispravnu hranu, koja nema loše posljedice na zdravlje konzumenta. Naprotiv, takva hrana, može biti blagodat ljudskom i životinjskom organizmu, a to je svakako ekološka hrana s pripadajućim ekološkim certifikatom, koja nije hemijski tretirana.

Bosna i Hercegovina, zemlja čija je agrikultura samo u povijesti i upitnim planovima

Bosna i Hercegovina i njeni lideri se često vole pohvaliti time da je BiH agrikulturna zemlja, a čini se, to da, upravo i ovakve krize, kao što je trenutna ukrajinsko-globalna kriza, dokazuju suprotno.
Bosna i Hercegovina je, u slučaju agrikulture, zapravo kao učenik, koji se javi da odgovara, odmah nakon prve nastavne jedinice, dobije odličnu ocjenu i uvjeren je, u to, da mu je to dovoljno zauvijek ili bar da se može, još godinama, uspješno živjeti na tim lovorikama. Istina, Posavina jeste nekad bila žitnica, ali je ipak bila žitnica Jugoslavije.
Bosna i Hercegovina je jedna iznimno agrikulturno usitnjena država, bez adekvatne poljoprivredne strategije, a usitnjenost posjeda ili parcela je društveno-privredna prijetnja koječemu.
Čak i Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Univerziteta u Sarajevu, najstarija visokoobrazovna ustanova u Bosni i Hercegovini, iz godine u godinu, upisuje sve manje studenata agrikulture.
Ipak, neke nade ima. Hercegovačka Općina Ravno je svojevrsni bosanskohercegovački lider u komasaciji, okrupnjavanju agrikulturnih čestica, zasigurno pouzdaniji lider od Vučića s početka priče.
Također, Lasta iz Čapljine upošljava svoje agrikulturiste, te ih šalje na dodatno obrazovanje u Italiju, kako bi bili sigurni, u to, kakve kvalitete uzgajaju svoju lijesku i svoje smokve za proizvodnju svojih keksa s čak 70 godina tradicije.
Bosanci i Hercegovci su pak narod, koji se također voli pohvaliti time da su dobri domaćini. Stoga, za prosječnu, četveročlanu bosanskohercegovačku, porodicu zasigurno nije, bilo kakvo, gomilanje hrane to ako se, u kući, u svako doba, ima vreća brašna, petnaestak litara ulja i desetak kilograma šećera, tim više što su to namirnice, koje pravilno skladištene, u suhom i tamnom prostoru, mogu stajati, čak i po više godina. Takvi proizvodi obično imaju oznaku „najbolje upotrijebiti do“, a to obično znači da se često mogu konzumirati i nešto mimo tog vremena. Istina, takvi produkti se ne smiju prodavati mimo tog vremena.
Posljednjih dana, često se može čuti, i to, da lokalni mlinovi ne mogu stići samljeti žito, koje se, ipak uglavnom, uvozi u Bosnu i Hercegovinu. Tako je čovjek, iznad Sarajeva, nadomak vrela Miljacke, oživio dugo zapuštenu vodenicu.
Dakle, nema sumnje, u to, da se ukrajinsko-globalna kriza, već uveliko, osjeti i u Bosni i Hercegovini. Nema sumnje, niti u to, da će biti dovoljno – bar uvozne – hrane, ali itekako ima sumnje u rapidno rastuće cijene hrane, pa čak i onih dobara kojih imamo dovoljno u domaćoj proizvodnji, a to je naravno svojevrsni lov u mutnom…

IZVORNihad Penava
Prethodni članakAzra Kafedžić: Premalo mi je godina
Naredni članakFotografi i fotografkinje, pripremate li svoje fotografije za Sarajevo Photography Award?