Naslovnica Iz mog ugla Namir Mašić: Žao mi je…

Namir Mašić: Žao mi je…

Sjedim jutros poslije sehura u studentskom domu u Tuzli, i čekam da “odjutri”, kad negdje začuh, horoz pjeva, a meni srce zaigra, pa mi naumpade da nešto, onako s duše, bez previše razmišljanja napišem:

                                       Žao mi je…

Iako sam rođen i odrastao u gradu, u mojoj, doduše maloj kladanjskoj čaršiji, nalik na selo.

Moram reći, iskreno mi je žao ljudi koji su ostarili, ili dočekali svoju zrelost, prerasli djetinjstvo, a da nisu,  i ovih turbo generacija koje vjerovatno ni neće doživjeti da ih ujutro probudi onaj horoz što nena hoće da ga zakolje i skuha, pa napravi geršlo, jer je neki dan zajmio mene, pa sam bježeči s drekom pao i zdrljo koljena.

A i nenu je poletio udarit, al’ djed ga ne da… Da nisu osjetili svježi jutarnji miris rose, i smokrili i uzelenili svoje cijenjeno dupe, kad su se okliznuli na travi…

Žao mi je onih koji ne znaju, iako je teško i naporno, kako je kada na ljetnoj žegi kupiš sijeno, pa se ona trina bolan prilijepi za znojana leđa, izgorjela na suncu, a ti odeš na ledeni potok, pa se sagneš na koljena i  umiješ se planinskom čistom vodom, i onda legneš na meraju pod sazrelu ašlamu, a u tom mati nosi vrelu krompirušu preko koje kipi svježi kajmak, rastopljen sa domaćim maslom, i sud…ćasu, eh jest, onu crvenu sa bijelim tufnama, baš nju, punu kisladi…

Žao mi je što ne znaju kako je ići kaldrmom u školu, pa ugaziti u još toplu balegu, i vratiti se kući koja je ma, ako nije i kilometar odatle, samo da opereš cipele jer nemaš druge, i ponovo nazad u školu. I onda razmišljaš kako ćeš fasovat ako mati sazna da si zakasnio…Žao mi je onih što ne znaju šta je i kako je, kad turiš u usta malo ćetenije i okreneš se neni pa rekneš “Pop”, i dobiješ šaku preko zuba…Žao mi je onih što nisu nikada svratili kod komšinice koja peče pekmez od domaćih ramićki, gdje se do u noć sijeli sa komšilukom, pa njen čojk nama djeci izvadi iz još nepečenog pekmeza dv'je-tri svježe jabuke, koje su se kuhale u onom pekmezu. Ne može se opisati ta slast, ne samo zbog jabuka, nego zato što su od srca, a ti još vazdan umjesto da se igraš sa djecom, čeko da pekmez siđe, i kobejagi oblećeš oko nje za sve što treba i još više što ne treba, nebil ti na kraju nalila jedan tanjirić pekmeza, da ga odneseš kući, pa se pohvališ materi kako si zaradio i daš joj moleći je da ti napravi razvarušu, jer je konin uvijek slađi od našeg, a i jabuke su joj rumenije…Žao mi je vala i onih što nisu nikad napravili zijan u mahali, pa makar i nehotice, poslije kojeg kad te napanjću, odletiš i sakriješ se pod sazvježđe neninih dimija, dok otac hoće da te izdegenječi, ali ti ne može ništa jer je tvoja stara i nejaka nena tad najjači zaštitnik na Dunjaluku, a pola njenog krila ko gradina opasana bedemima…Žao mi je i svakog ko ne zna kako je lijepo ući u štalu, u kojoj se širi miris svježeg sijena, protkanog mirisom đubreta, i ti pođeš ko fol da uhvatiš kravu za sisu, a ona te ošine repom preko lica, i kreneš od nje, a ona mala telka od pe'šest dana pritrči, pa pođe da ti doji ispruženu ruku, i onda da ti je vazdan tu ostat…

Žao mi je i onih što nisu nikad “spurili” jezik vrelom varenikom “sa plata”…

Žao mi je onih što nisu nikada osjetili trčeći kroz sokak baršunasti miris pržene kahve u zrnu, i zastali, propinjući se na prste, zavirivali u tuđu avliju, iz koje se čuje žamor žena koje se svaki dan sastanu kod druge da kahvenišu i pričaju koja je našla više krompira, dok domaćica vrti onaj meljac od bakrenog mlina što ga je prislonila na pupak, jal’ na stegno. Žao mi je i onih što nisu nikad ležali na vlažnoj proljetnoj otavi, i nalazili raznorazne likove u oblacima, a tamo pored, u “tuđoj njivi zveket bromze, i blejanje ovaca, i ti se taman zadubiš sa slamkom u žvaljama, i glumeći da pušiš cigaru maštaš o raznim glupostima, a mati s prozora zagalami “Ustaj s mokre zemlje!” A ti nećeš, i raspravljaš se… I poslije, tri dana, ona idalje zvoca kako češ odbolovat, i kako će ti skočit na nos ono ležanje na ledini, a ti ne smiješ da kihneš pred njom, ma ni kad ti u nos uleti onog polena sa lila jorgovana za koji je bio svezan štrik, da ne bi opet nastavila “Eh eno, jesam li ja rekla…!?”

Zahvalan sam Bogu, i ponosan što sam skoro sve ovo doživio, i bar malo osjetio slast u onoj “seljačkoj muci”…A žao mi je i što dosta ovih stvari, više ni na selu nema…

Ma da vam kažem nešto, žao mi je vala i onih što nisu nikada, kad im “natuži” da idu gdje car ide pješke, ko najmilijem rodu u zagrljaj, otrčali u onu halu od hrastovih direka, što se huda naherila u čošku bašče, sa rupom na sredini u obliku trokuta, kroz koju viri đeriz, i u njoj, da izvineš, ama smrdi bolan, da se kazat ne može…A tebi opet lijepo…

Prethodni članakPoziv na radionicu: Porodične konstelacije
Naredni članak‘Moj eko dom’, novi kreditni proizvod Intesa Sanpaolo Banke