Naslovnica Iz mog ugla Azra Kafedžić: My name is Luka

Azra Kafedžić: My name is Luka

Imam 44 godine, ali živim u tijelu djevojčice od 8. Tada sam prvi put plakala i molila oca da mi kupi biciklo. Nije da nije htio, već nije mogao. Ali ja sam mislila da nije htio. Navikla da ispunjava svaku moju želju, ljutila bih se što je izbjegavao ovu. Najveću, tada. Nisam mogla shvatiti da je naš život tada bio život jedne prosječne porodice, u kojoj je samo on radio. Čovjek koji je bio odsutan od kuće po deset dana kako bismo sestra i ja imale sve što poželimo, a da je to u skromnim mjerama. Bog mi još uvijek nije podario dijete, ali sigurna sam da nimalo nije lako odgajati dvije djevojčice sa jednom platom, a pri tome nositi glavu na točkovima po bijelom svijetu. Odrastanjem sam shvatila da sam, možda, dobijala i više nego je to bilo u njegovoj moći. Ali dobijala sam. Za svoj 36-ti rođendan sam dobila biciklo, svoje prvo biciklo, i sjećam se dana kada sam po prvi puta išla da ga vozim. Ja nosim jedno prokletstvo. Da uvijek moram da zapažam krive stvari. I to onda kada ni samoj sebi nisam ispravna. Onda kada želiš da se negdje sam ispušeš od protekle sedmice, u kojoj si iz nekih razloga napregnuo svaku svoju sivu vijugu da sebi postaviš pitanja i odgovoriš na njih.  Imam to prokletstvo da mi se srce stisne k'o jebena školjka i negdje unutra okrene potpuno naopako sa suzama, radi nepoznatih mi ljudi. Često i previše. U svoj ruksak sam strpala vodu, sendvič i čokoladice. Mislim, usput ću negdje sjesti na kafu. Sunce je napokon, pa će mi samoj prijati. Napravila sam krug po Dobrinji, a onda mi je palo na pamet da dugo nisam popila kafu u My name is Luka, pa sebi rekoh da to i nije previše daleko. My name is Luka je tip restorana u Lukavici, koji ima prelijepu baštu uz potočić kojem, eto, ni danas ne saznah ime. Tu sam prije dvije godine prvi put zalutala mislima i izgubljena se našla baš tu, i ostala 3 sata slušajući vjetar kako šiba grane i pravi mi hlad od vrućine. I danas je vjetar tu. Moj doživotni ljubavnik. Jedini kojeg silno osjećam ispod kože. Vlasnika My name is Luka sam upoznala kada je prošle godine renovirao prostor pa me pozvao na otvaranje, i njegovu suprugu, ali nikada nisam pitala zašto baš taj naziv. Nisam pitala, iako sam to mjesto zavoljela baš zbog imena. Činilo mi se inspirativno (tu sam prošle godine čak 20 strana knjige napisala), činilo mi se da nosi breme, da je ime tuge na nekom od, meni nepoznatih, jezika. Zavoljela sam silno to mjesto. Možda i zbog tog osjećaja kao da sam u sopstvenoj kući. Čak imam i svoje mjesto gdje uvijek sjedim. S bočne strane objekta, tik uz potočić, u udobnim foteljama. Nije neka gužva. Moje mjesto prazno. Sjedoh, a svoga ljepotana (biciklo) ostavih pored sebe. Pitah za vlasnika i suprugu, ali konobar reče da nisu tu. Pođoh izvaditi čokoladicu iz ruksaka i dok sam rovila po rukasaku začuh:

-Je li tvoje biciklo?

Podigoh glavu i ugledah momka u kolicima kako gleda u moje biciklo. Skinuh sunčane naočale.

-Jeste, moje je.

-Lijep je. Jako lijep. Kada bih mogao voziti, kupio bih sebi isto. Ustvari, sanjao sam jedan takav. Dobro, bio je crven i imao je na gepeku košaru sa cvijećem. Ne znam kome sam ga nosio. Jako ti je lijepo biciklo. Jesi li mu dala ime? Izvini, glupo s moje strane… ja sam Luka.

Bože, zašto skinuh naočale baš kad ne treba?! Pružio mi je ruku i stisnuo, a ja sam imala osjećaj kao da se lomim u hiljade komada. Nije morao ništa više reći. Znala sam ko je. Znala sam zašto se moje mjesto zove My name is Luka. Čak i onaj portret sa reklame objekta je njegov lik. Vjerovatno kao malog dječaka, ali njegov je, jer crte lica su nekako vječne. Ne briše ih tuga, ne sapiru ih suze.

-Ako si sama danas, mogao bih ti se pridružiti ako ti ne smeta. Mama i tata nisu tu, a ja sam poželio dane poput ovoga. Sa puno vjetra hladnog i zubatog sunca. Kako se zoveš? Nisi rekla kad sam ti pružio ruku.

-Oprosti, zaboravila sam. Nisam zaboravila kako se zovem, već zaboravila sam da se predstavim. Azra, drago mi je.

-Lijepo ime. Moja omiljena pjesma je „Kao ti i ja“. Štulić je onako bahat i blesav, ali znao je šta i zašto pjeva. Nego, ti uvijek ovdje dolaziš sama. Znaš, vidiš gore onu terasu? Ja tu provodim dane. Viđao sam te. Čitaš i pišeš. Tako sam te viđao. Samu. A čuj, lijepo je ovdje kad si sam. Mnogo toga naučiš i ispričaš samom sebi.

Ovo je bio jedan od onih trenutaka kada sam potpuno zanijemila. Ja, koja uvijek na sve imam odgovor, ja koja je ono dežurno laprdalo…ali s njim to nisam mogla. On me je ostavio bez riječi, jer uvijek sam sjedila na svom mjestu baš iz razloga što sam pretpostavljala da me niko ne vidi, baš što sam mislila da mojim lutanjima niko ne prolazi.

-Ispričaš samom sebi, Luka, ali ne dopričaš. Priča nije završena ako na nju ne staviš tačku, znaš li?

-Znam, ali neke priče ne trebaju da imaju tačku, Azra. Neke priče imaju tri! Razmisli da biciklu daš ime, jer sve što je bezimeno nije postojano. A ja bih volio da češće dolaziš s biciklom ovdje. Idu ljepši, sunčaniji dani, a tvoje mjesto je uvijek tu.

Nasmiješi se. Uzvratih mu. Zazvoni mu telefon, a meni kao da je baš to i trebalo. Da na nekoliko minuta pokušam progutati suze iz očiju. Stegnuti ih da ne počnu padati, a da on vidi. Jer, nisam htjela da vidi koliko me je zaboljela njegova rečenica kada je rekao: „Kada bih mogao voziti, kupio bih isto“. On je imao samo tu želju, a ja sam plakala i ljutila se na oca što mi kao djevojčici nije htio kupiti biciklo. I shvatim da imam 36 godina i da još uvijek ništa ne znam o životu. Osim tako, bez premišljanja. Osim da ga živim u dahu. I na svoju ruku. Sa strmoglavljenjem u nepoznato.

-I Azra, jesam li ti svojim prisustvom narušio mir danas? Opet se nasmija, a ja se onako u mislima zapitah koliko bi godina mogao imati?! Nekih tridesetak, možda. Iako, izgled i ne odaje godine.

-Nisi Luka, naprotiv. Nego, kad sam već tu sa biciklom, a tebi se toliko dopada…šta misliš da ti pomognem da se popneš i da osjetiš vjetar sa njegove visine, hm?

-Ne možeš mi ti pomoći, ali mogu momci iz restorana. Nije za ženu poput tebe da diže teže od olovke. Rukama bi naškodila. A, ja svakako ne mičem samo donjim ekstremitetima pa neće ni biti teško, ali pedale su višak. Opet onaj smijeh, zdravi, nevini, ljekoviti…

Ja sam navikla da zbijam šale na račun svoga problema sa nogom, jer nekako sam uvijek smatrala da crni humor liječi, ali to ne možeš raditi sa nekim ko je u mnogo težoj situaciji, sa mnogo težim problemom. Nikada ne znaš koliko koga vrijeđaš. Nikada ne znaš koliko koga boli. Ranu je najbolje ne dirati, dok ne vidiš da ta osoba živi sa svojom ranom onako kako živiš ti sa svojom.

Pozvah momke iz restorana, njih dvojicu. Uhvatiše ga ispod pazuha, a ja sam čuvala biciklo i molila Boga da se nijedno od nas ne sruši tu. Barem dok mu ne ispunim želju. Ne sjećam se da sam u skorije vrijeme vidjela toliko sreće na nečijem licu, ne sjećam se da sam vidjela drhtaj obraza od euforije i silnog naboja adrenalina, ne sjećam se da sam se ljepše osjećala dok sam  gledala kako ga njih dvojica voze po dvorištu, ne sjećam se da sam vidjela veće a slađe i umiljatije dijete od njega. Ikada!

Nakon što su ga smjestili ponovo u kolica i nakon što on od sreće nije mogao ni da progovori, rekoh mu:

-Moje biciklo se zove Luka. Šta misliš o imenu?

-Mislim da sam danas dobio novu prijateljicu.

-Jesi, a i druga koji se zove kao i ti. Navratićemo ti češće.

-Nemoj da dugo čekam.

-Obećavam, svaki vikend.

-Ne zaboravi, obećanje je dug.

-Računaj da ti ništa ne dugujem. Moram da idem Luca. Znaš, ispričaću ti priču slijedeći put kada dođem, važi?

-Tvoja je sa tri tačke, a moja sa jednom Azra. Idi, zahladnilo je.

-Vidimo se za vikend.

Nikada mi teže nije bilo otići odnekud kao tada odatle. Nikada mi noge nisu bile olovno teške. Nikada nisam drhtala od zime iznutra kao tada. Nikada, jedino onda kada je Emira svoje ruke pustila iz mojih. Vozim i razmišljam kako ja uopće ne nosim odjeću na sebi, nego opipljiva lica zašivena na svojoj koži. Jer ja nisam ja sama od sebe, nego zbog ljudi s kojim se spajam i dijelim. Nekada bih ja voljela da se jedno jutro probudim i da me ništa ne dira, da mi sve bude ravno k'o prazan štrik. Ali ne mogu. Radi onih očiju što su me jednom prigrlile k'o svoju, od svog srca izraslu. Mislim o njemu sve vrijeme. O njegovom životu. O tome šta je propustio, šta je doživio, čega je željan, šta mu nedostaje, da li je imao maturu, da li se ikada zaljubio, poljubio…je li ikada osjetio ruku u ruci, kidao se kao stara plahta u kriku dok neko odlazi nakon najljepše noći? Znam samo jedno; bitno je njegovati ono što imaš onda kad zguliš sve sa sebe. Ono kakav si čovjek kad ostaneš gol, sam sa sobom, bez reflektora, sa skinutim fasadama i raspakiranim celofanom. Jer kad nađeš nekoga ko te voli tako, sa svim tvojim prokletstvima, manama, užasima i osobitostima, znaj, našao si smisao.

Prethodni članakSvjetski dan svjesnosti o autizmu
Naredni članakTop fotomodel regije Žepče, Zavidovići i Maglaj je Aldijana Tutnjić iz Žepča