Naslovnica Iz mog ugla Azra Kafedžić: Nikada se nemoj pitati zašto te volim

Azra Kafedžić: Nikada se nemoj pitati zašto te volim

Iz Sarajeva sam otišla kada sam imala 15 godina. Bez majke, oca i sestre, otišla sam u državu za koju sam znala samo preko geografske karte. Znala sam da je grad u koji idem najveća evropska luka i da su godinama bili taoci Frankista. Ništa više nisam znala. Sem toga da odlazim sa pola duše. Kada preko noći postaneš žena, onda ti život ne daje opciju da živiš djetinjstvo. Ono je prestalo onog momenta kada sam napustila svoj dom. Ljudi kod kojih sam započinjala novi život su se potrudili da sve podnesem što bezbolnije, međutim moje lice je pokazivalo zahvalnost, a srce suze koje nisu padale. Sa 15 godina sam postala emotivno skrhana i počela se družiti sa noćima kojima sam postavljala pitanja kako ću ja sama? Kako u državi, u kojoj ne znam reći ni zdravo na njihovom jeziku. Imala sam operaciju koja je trajala devet sati, nakon toga postoperativni period od tri mjeseca. Četvrti mjesec sam ronila suze, i dva sata hodala, a crkavala od bolova. Svaki dan! I sve tako naredna dva mjeseca! I nije to bio samo fizički bol koji sam osjećala, boljelo me je to što nisam majku čula već pola godine, što ne znam kako su mi raja, što niko ništa ne javlja na jebenom tv-u. Što jedem sve što mi duša poželi, a ne znam da li oni uopće više dobijaju i humanitarnu pomoć. Sjećam se, ručak bih ostavljala na pola. Doručak bih nosila u torbi ujutro kada bih krenula na vježbe, i vraćala ga kući netaknutog. Večeru bih ganjala viljuškom po tanjiru i na pitanja se branila ćutnjom. Dok jednog dana nisam shvatila da sam za ta četiri mjeseca naučila španjolski jezik i da se ne sjećam kada sam se nasmijala. Jesam, onoga dana kada sam čula majčin glas. Kada je došao red da tata uzme slušalicu, pričao je on, a ja sam gutala svijet u grlo i proklinjala sve one kojima je palo na pamet da nam ovo urade.

Prolazilo je vrijeme, ja sam pošla u srednju školu, sazrijevala, vikendom radila kao au pair. Djeci od koje sam bila starija nekih sedam godina. Na raspustima sam radila u Poliklinici, starijim ljudima čistila guze i mijenjala pelene, prala tute i tješila ih kako će sve proći. Samo ja nisam imala nikoga da mi kaže: „Proći će“. Prolazile su godine, ja sam postala punoljetna a to punoljetstvo nisam provela sa mamom i tatom. Sjećam se, tata je obećao da ću za osamnaesti rođendan dobiti auto, jer sam kao mala skupljala autiće umjesto lutkica. Taj dan sam poželjela samo da ih vidim, i da im kažem da sam upisala Obertu, da sam završila srednju školu sa „notable“ (osmicom) i da sam željela da oni budu tu kada sam dobila diplomu. Tu noć, za moj rođendan, dobila sam avionsku kartu da odem sestri u Njemačku koju nisam vidjela toliko godina i zlatni sat. Sat, na kojem je za mene vrijeme samo stajalo.

Učila sam kao luđakinja, zore dočekivala uz knjige ruske književnosti, i iz stana izlazila u 6 ujutro kako bih pješke u 8 stigla do fakulteta. Kada bih završila sa predavanjima, sjedila bih u parku, ručala, a nakon toga odlazila na Trg Katalonije i hranila golubove. Slušala ulične svirače kako violinama kidaju svaku moju strunu duše i odlazila uplakana da rovim ulice gotskih dijelova Barcelone. Pronalazila kafiće, barove i čajdžinice u kojima sam mirisala i udisala dah Sarajeva. Sjedila dok mrak ne padne, a onda bih hvatala posljednji metro do stana. I tako radila dvije godine. Lagala bih kada bih rekla da nisam imala prijatelje koji su znali da moju tugu pretvore u trenutnu radost, pa su se jednom njih osamnaest dogovorili da me iznenade i odvedu na mjesto gdje Bosanac već dvadeset godina drži čajdžinicu. U kojoj služi i kafu iz fildžana. Malo, zabačeno mjesto ispod Montjuica. Ušla sam unutra a on me je zagrlio i rekao: „Od večeras ovo neka bude tvoja Bosna“. Plakala sam kao malo dijete, jer sam nakon toliko vremena osjetila ruke svoje domovine, čula jezik svoga naroda i pomirisala miris Bosne na koži.

Barcelona je je grad koji nikada ne upoznate do kraja. Grad čije ulice nemate vremena dotaknuti onoliko koliko biste htjeli. Grad u kojem vas ljudi ne gledaju zbog onoga što nosite na sebi. Grad gdje vas ljudi cijene zbog onoga što jeste, a ne zbog onoga što biste mogli postati. Ne zanima ih šta ste završili, već koliko ste se trudili. Grad u kojem me nikada niko nije pitao zašto hramam. I zašto malo više kada je promjena vremena. I zašto ne dolazim na nastavu kada imam jake bolove. Kada sam po završetku srednje škole branila diplomu, jer kod njih i u srednjoj školi branite diplomu pred cijelom školom, moj diplomski rad se zvao: „Rat u meni“ cijela škola Natzaret je plakala. Jedna od djevojaka mi je prišla, sva otečena od plača i rekla: „Pričaj mi još“. Tog dana su oni otišli na Montcerat da sedam narednih dana dušu čiste pred Bogom, a ja sam ostala sama u Barceloni i opet poželjela nekoga ko će mi reći „Proći će“.

Sjela sam u taxi i odvezla se na Montjuic. S vrata se Bosancu bacila oko vrata i rekla mu da me pusti da prenoćim tu. Tako je i bilo. Do sitnih sati smo sjedili, pili čaj iz starih bosanskih servisa i pričali o tome kako bismo voljeli da Bosna jednoga dana bude Barcelona. Nažalost, iako su gradovi pobratimi, Sarajevo nikada neće imati taj ljudski šmek, jer Sarajevo se negdje pokvarilo. Usput. I nakon svega što smo preživjeli, samo gledamo kako ćemo jedni drugima podapeti, kako ćemo zakazati kafu kako bismo otračali onoga koji nije prisutan. Kako i nakon jebenog rata i nakon trideset godina, mi ljude koji imaju invaliditet zagledamo kao da su neko osmo čudo. Pardon, kao da smo! I ne treba da se čudimo što nam statistika kaže da smo vodeća zemlja po samoubistvima! Kako god, ja je volim, i volim ljude koji mi dušu zarobe na svom dlanu.

Bila je 73-ća. Bili su mama i tata. Sarajevo, Mahala. Najstarija Džamija. Tata je tu živio, a mama je došla kod sestre. To je bilo vrijeme kada su se djevojke stidjele, a muškarci poštovali. Bilo je to vrijeme ašikovanja. Tata je popravljao auto drugu, a mama čuvala sestrinog sina. Tražio je da mu pospe vodom da ruke opere. Uradila je to, iako ga nije znala. Nakon što se okrenula čula ga je kako govori: “Dabogda mi cijeloga života posipala ovako da ruke operem”. Te godine su se vjenčali. Prošlog mjeseca bi napunili 49 godina braka, ali tata je otišao na onaj svijet.

Bila je 2021-a. Bili smo on i ja. Sarajevo. Mahala. Najstarija Džamija. Iako cijeloga života živimo blizu jedno drugog, nikada se nismo sreli. Do te noći. Rekao je: “Bog mi te poslao”. Od te noći smo skupa. Od te noći imam nekoga ko zna reći “Proći će”. Od te noći, ja sam samo njegova. I nemoj više nikada da se pitaš zašto te volim.

Prethodni članakBarbara Grgurić: Zašto se muškarac povlači u vezi i nezainteresiran je?
Naredni članakSteel Trail Zenica: još dva dana za prijave