Naslovnica Iz mog ugla Samra Šakanović Prgić: Neću karanfil! Hoću svoja prava!

Samra Šakanović Prgić: Neću karanfil! Hoću svoja prava!

Osmog dana  u mjesecu martu zbog karanfila i zbog srama zacrvenjet će se bosanskohercegovačke ulice, kao i ulice mnogih drugih država. Osmog dana u mjesecu martu genetski modificirane ruže bez mirisa, pažljivo upakirane u prozirne celofane dobit će i voljene i  nevoljene žene, i zakonite supruge i prikrivene ljubavnice, i one koje njihovi muževi cijene svih 365 dana u godini i one koje su do jučer modro-zelene pečate ljubavi prekrivale skupocjenom šminkom. Osmog dana u mjesecu martu mnoge će žene s užitkom pojesti jeftine bombonijere kupljene na benzinskim pumpama i fotografirati se s čašom precijenjenog, crvenog vina, a već devetog dana u mjesecu martu postat će jeftina radna snaga, vreće za iživljavanje, strojevi za rađanje, one koje tračaju, one koje previše pričaju, one koje ne znaju voziti i one koje su za sve krive. (P)ostat će žene!

Stoga, svim djevojčicama, djevojkama i ženama od srca želim sretan i ispunjen ovaj osmi dan u mjesecu martu, kao i ostala 364 dana u godini, iskreno želeći to da nikada ne zaborave kako jedan karanfil ne može i neće ispraviti nepravdu staru nekoliko stotina godina.

Sretan nam Dan žena.

Iako se ovaj dan svake godine širom planete Zemlje obilježava cvijećem, vinom i čokoladom mnogi ne znaju ili su zaboravili  i to da se 8. marta slavi rodna ravnopravnost, kao i ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ljepšeg spola. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila u New Yorku su 8. marta 1857. godine zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća podigle svoj glas, a samo dva mjeseca kasnije osnovale su i sindikat. Zato, živjele žene i živio 8. mart. Neki od najpoznatijih sindikata koje su osnovale žene, proistekli su upravo iz štrajkova koji su započeti već prvom polovicom 19. stoljeća.  Naime, 1834. godine 800 radnica u mlinu Lowell krenulo je u štrajk zbog smanjenja plaće od 15%. Nekoliko godina kasnije, točnije 1874. godine, odjeknuo je štrajk radnica u tkalačkoj radionici u Dewsburyju koji je predvodila Ann Ellis. Posebno značajan štrajk i onaj je iz 1888. godine u tvornici žigica. Tvornica je zapošljavala šesnaestogodišnje djevojke, koje su tijekom radnog vremena od gotovo 16 sati morale stajati na nogama, a kada je aktivistkinja Annie Besant o tome objavila članak pod nazivom “White Slavery in London”, uprava je otpustila  sve radnice koje su s njom razgovarale. Protesti žena za ravnopravnost i njihova prava nisu se vodili samo u Americi nego u cijelom svijetu. Nakon oktobarske revolucije, ruska feministica i dugogodišnja veleposlanica Sovjetskog Saveza u Norveškoj i Švedskoj,  Alexandra Kollontai utjecala je na Lenjina kako bi 8. mart proglasio državnim praznikom, a ovaj se datum tijekom sovjetskog razdoblja koristio za obilježavanje “herojstva radnica”. 1908. godine 15.000 žena hrabro je marširalo ulicama New Yorka zahtijevajući rodnu ravnopravnost, kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa, a dvije godine poslije održana je prva međunarodna ženska konferencija u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te je, na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin. 8.mart priznat kao Dan žena. 1975. godine, koja je proglašena i Međunarodnom godinom žene, UN počele su i službeno obilježavati Međunarodni dan žena, a svake godine obilježavanje je usredotočeno na određenu temu ili pitanje u okviru ženskih prava.

A koja su to ženska prava?

Ljudska prava su i prava žena. Tako se naizgled čini logičnim, ali su stvari u realnosti mnogo drugačije. Ženska prava su prava koja se traže za djevojčice, djevojke i žene diljem svijeta. Izrazom se opisuje pravni, ideološki, filozofski i politički koncept prema kojem svako ljudsko biće ženskog spola, samim činom rođenja, bez obzira na porijeklo ili državljanstvo, stječe određena neotuđiva prava. Pitanja koja se obično povezuju s pojmovima ženskih prava uključuju pravo na tjelesni integritet i autonomiju, na slobodu od seksualnog nasilja, na glasanje, na obavljanje javne funkcije, na sklapanje pravnih ugovora, na jednaka prava u obiteljskom pravu, na rad, poštene i jednake plaće, zagarantirana reproduktivna prava, posjedovanje imovine i pravo na obrazovanje. Ipak, širom svijeta broj ilegalnih dječjih brakova sa 11,3 milijuna porastao je na 11,5 milijuna. Također, procjenjuje se da u svijetu oko 101 milijun djece ne ide u školu, a 53 milijuna su upravo djevojčice. Nije strano ni to da su žene u mnogim zemljama, pa tako i u Bosni i Hercegovini, za iste poslove plaćene manje nego muškaraca. Ustaljeni stereotipi o ulozi žene u društvu, niže plate i duži periodi nezaposlenosti samo su neki od problema s kojima se suočavaju žene u našoj državi. Primjeri neravnopravnosti polova najuočljiviji su kada je u pitanju učešće žena u javnom i političkom životu, zatim njihov položaj na tržištu rada koji je karakterističan po višestrukoj opterećenosti žena u domenu tržišne ekonomije, te povećano nasilje nad ženama, uključujući i nasilje u porodici.

Koliko su žene, doista, cijenjene?

Svi mi znamo tko su poznati muškarci poput Alberta Einsteina, Nikole Tesle, Neil Armstronga, ali znate li koliko su svijetu doprinijele i žene poput Valentine Tereškove, Marie Sklodowski Curie, Stake Skenderove i mnogih drugih? Zašto se o ovim ženama manje priča i piše? Zato što je ovo, nažalost, svijet muškaraca. Valentina Tereškova bila je prva žena u svemiru, koja se sama vratila na Zemlju nakon što su na njezinoj letjelici bile ukucane pogrešne koordinate. Mnoge žene u povijesti bile su izvanredno snažne, odvažne, izvrsne u onom što rade i ujedno i cijenjene, ali se o njima rijetko govori. Baš kao što se rijetko govori i o drugim važnim temama kao što su manje plaće za žene, dobacivanje seksističkih komentara na ulici, drugačiji uvjeti pri zapošljavanju i nerealna slika žena u medijima. Žene na visokim položajima moći, uključujući i javne osobe, stalne su mete seksizma i nerijetki smatraju kako su se na tom položaju našle bespravno, jer ženama, prema nekim nepisanim pravilima, nije mjesto na vrhu. Također, Bosna i Hercegovina kao država nije odala počast svojim izuzetnim državljankama, snažnim heroinama koje su zaslužile svoje mjesto u svijetu muškaraca. Prema podacima istraživanja Inicijative koje je provedeno u 12 gradova Bosne i Hercegovine, od ukupno 4.076 ulica, samo njih 115 (oko 2,82%) nosi ime po ženama ili su povezane sa ženskim aktivizmom. Najviše ulica koje nose imena po ženama nalazi se u Banjaluci. Od 650 ulica u ovom gradu, 43 su nazvane po ženama. U Mostaru imamo samo jednu ulicu nazvanu po ženi, a u Bosanskom Grahovu nema niti jedne ulice koja nosi ime žene. Stoga, jedan karanfil, ruža ili bombonijera u jednom danu u godini ne može zamijeniti ono neminovno, a to je da žene i muškarci, u 21. stoljeću i dalje nisu ravnopravni.

Zato, neću karanfil! Hoću svoja prava!

Prethodni članakDruženje posvećeno buđenju ženske energije
Naredni članakLejla Motoruga: Magija u ženi