Naslovnica Iz mog ugla Azra Kafedžić: Prtljag emocija

Azra Kafedžić: Prtljag emocija

Danas je palo sređivanje sobe, koje sam odlagala danima. Tamo negdje između prašnjave krpe i novog sredstva za čišćenje sa mirisom limete, naletjela sam na ljubavnu kutiju. Odložila sam kofu u ćošak, sjela sam na pod i počela sam da čeprkam. Na vrhu te kutije je stajala skripta sa ispita iz 2000-i neke sa fenomenalnim nazivom: „Ljubav i partnerski odnosi“. Ona je podsjetnik da sam neko ko je položio “ljubav”. Jedna od rečenica koja je podvučena je da u svaku narednu vezu unosimo kofer iz prethodnih veza. Zvanično imam 69 kilograma. Nezvanično imam 126 kilograma emotivnog prtljaga.

Boli me noga i jako mi fali tata da to on sredi po svom. Pažljivo vadim komad po komad uspomena. Doziram cedulje, fotografije, priče, pjesme, ulaznice i gomilu đubreta koje vam ostanu nakon ljubavi. Aktivirala sam sjećanja i krenula sam da se susrećem sa svim tim ljudima iz kutije. Imala sam simpatiju. Godinama sam bila zaljubljena u njega, a i on u mene, ali smo bili previše bliski da bismo bliskost pokvarili samo jednim poljupcem. Nađoh isflekanu kravatu, snimak pluća na koje sam dodala srce, ceduljice sa pjesmama, privjeske, čestitke od rođendana koje broje više od polovine mojih godina. „Za rođendan sam ti ispisao sonet na komšijskom zidu. Princezo javi se“. Ovo je staro…više se i ne sjećam koliko, ali staro je. Voljela sam te dječake i djevojčice moga djetinjstva. Ironija. Ta djeca su se manje igrala u ljubavi, nego odrasli. Pokretala su snove i gradila neki nov romantizam. Danas, ja nemam pojma gdje su i ko su kada ih niko ne gleda. Nemam pojma ni šta sanjaju, niti da li im je jedna osoba dovoljna za sve. I kad ih sretnem, uvijek ispadnem smotana. Možda zato što smo bliski stranci ili prosto zato što smo se samo poljubili, ili se nikada nismo poljubili, a trebalo je i bilo je… nešto i ništa.

Svaka fotografija krije priču. Otvoriš album i nesvjesno uletiš u istoriju jednog odrastanja, trčanja za nečim, lomatanja po klubovima koji su se odavno zatvorili, ljudi koji više ne postoje u tvom životu. Prvo te boli, onda naučiš da se smiješ. Naučiš i da umireš od smijeha. Pamtiš one lijepe detalje, jer je suština upravo u detaljima…

Odlazim u ambulantu da mi „zaliječi“ nogu i dobijam poziv u vidu poruke: „Jesi li za kafu s nogu? Nemoj se spremati, izađi u trenerci“. Ja već i jesam bila izašla u trenerci. Drug i drugarica sa dva emotivna prtljaga, gledaju jedno u drugo pa prekinu tišinu.

Ja: Znaš… danas se niko ne ubija zbog ljubavi. Jesi li primjetio to?

On: Nemaju ljudi vremena. Ljubav više nije moderna boljka. Rak, AIDS, saobraćajke, Corona… to prodaje priču.

Ja: Ceca, Jeca, Dara…zaboravio si to. Sad je glavna vijest Veljkin sin. Pravo Životinjsko carstvo. K'o da se Simba rodio.

On: Znaš, ti si nepopravljivo najluđe stvorenje koje znam. Smije se.

Ja: Šta onda prodaje jednostavna ljubavna priča? Maglu? Gusku u magli?

On: Vjerovatno iluziju o nekoj tamo srodnoj duši, „voljelo se dvoje mladih“ do kraja života“.

Ja: Kraj života je najčešće onda jedna sedmica, mjesec… iluzija poslije koje stvarno budeš guska, samo bez magle. Ova sedmica nas je nagradila suncem, bolje vidiš, nema izgovora.

On:  Je l’ ti to tražiš izgovore za svoju ljubavnu priču i neko nedefinisano ponašanje?

Ja: Tražim izgovore za fikciju. Znaš ono, čitaš nečiju priču, pa poželiš da je ta osoba stvarno u njoj. Je l’ to grijeh? Ženska glupost?

On: To je scenario za neki bljutavi romatični film. Filmski scenario se razlikuje od scenarija u vašim glavama. Vašu iluziju rastrgne realnost, pa ne znate gdje bijete. Očekujete neko ludilo emocija ili kočiju ispred stana.

Ja: A vi? Želite ženu koja neće da zvoca, koja pristaje na seks uvijek, koja ćuti kad zatreba, koja je jaran sa kojim dijeli pljeskavicu sa puno luka. Koja je ili grijeh ili tajna. Poslije toga se ljubite. Pa opet seks. Ima vremena za osjećanja. Nikad veći grad, a nikad manje ljubavi među ljudima.

On: Šta te je to ujelo toliko? Meni možeš da kažeš. Ili samo nije tvoj dan?

Ja: Ništa strašno.

Htjedoh mu reći kako me muči praznina, kako mi grudi pritišće tjeskoba izazvana nedostatkom emocija; kako se noću budim sa zvukom tišine, praznim snovima… Htjedoh mu reći da se rasteretim težine svog bremena, kako su me emocije  izdale, izgubile se, nestale, zalutale… Htjedoh mu reći da ne osjećam druge ljude oko sebe, da su mi daleki i tuđi… Htjedoh mu reći da ne osjećam više ni sopstvenu patnju, ljubav, bol, radost… Htjedoh mu jednostavno reći da sam se pokvarila i da nemam alat kojim umijem da se popravim… Htjedoh mu  priznati sve što nisam ni sebi, htjedoh… ali…

Prethodni članakIzložba „ZAJEDNO“ – priča o ženskoj solidarnosti
Naredni članakODRŽAN 3. VALTER TRAIL-DAS IST VALTER