Naslovnica Iz mog ugla Azra Erović: Komšinica

Azra Erović: Komšinica

Vuče se jedva, dok štakom podupire život koji joj je preostao, nosi ga teškom mukom, izrađena i dobro stara žena, komšinica.. Osamdeset i pet, u dobar čas, naredala ih i vuče ko’ naramak drva…
Prilazim joj, radosna što je vidim sa osmijehom jer nismo se vidjeli otkad traje ova pandemija.
Bez pozdrava, bez okolišanja i kao zabrinuto, žena me upita..

  • „Pa šta si se tako udebljala“, prvo je što mi žena reče, iskolačenih očiju, kao da sam joj svu zimnicu pojela pa sad hoću i ceker da joj otmem…
  • „Kad te se sjetim samo kakva si bila, ko’ jablan, eee baš si se udebljala.“
    Zamišljam kako joj otimam štaku i udaram je po leđima, dok ne izdahne tu na cesti… Ali umjesto tih osvetničkih misli pitam kako je i treba li da joj ponesem ceker do vrata, jer sam takva, jer sam od jablana odjednom postala patuljasta kobila, koja ne zna drugačije, mogla sam je i odnijeti do kuće…jake su kobile!?
    Još mi leđa opipa slobodnom rukom, ono kao kad biraš ovcu za Kurban, pa još jednom, valjda da dobro upamtim.. .
    „Pa vidi ti ove “kulje” na leđima, e bogami si se dobro udebljala…“
    Sitne, zle oči skenirale su me bolje nego policija na aerodromu. Postiđena svojom debljinom, odskakutah kući kao patuljasta kobila, samo jos što nisam počela da ržem, ono kako konji rade, od umora.
    I opet sam prešla preko nekulture i ljudskog bezobrazluka, koji ne preza da ti se naruga, da te dokrajči, hraneći tako svoju ružnoću i tijela i duše.
    Čak joj je i proteza par puta krenula napolje, valjda hoće i ona da me ubijedi koliko sam debela, a ja krenem svaki put da joj je vratim u usta, borim se i sa njom i sa protezom iz koje izlaze riječi ohole i sramne, pa ne znam gdje da gledam, u usta ili u protezu…bojim se uješće me zubalo!!
    Ne pita žena, baba, nijednog momementa, kakvu to bitku bijem, jesam li možda bolesna, jel mi proradila štitna, hormoni i jesam li uopšte dobro, zdravstveno… Znam da joj je drago, al’ se čudim zašto to makar ne pokuša sakriti.
    Šta bi tek bilo da sam smršala, mislim da bi mi smrtovnice lijepila po naselju, onako nemoćna sa štakom, pridržavajuci zubalo da ne ispadne.
    “Jablani se povijaju, curice se ne diraju” , pjevam ja dok kasom udaram kopitama po asfaltu..
    A možda sam je trebala upitati
  • A kad ćes ti na vječni počinak? Vrijeme ti je…

E ta bi konverzacija bila za Monty Paytona…Trebam to početi vježbati, tu vrstu izražavanja, mislim da se to bolje shvata, kod ovdašnjeg naroda.
I baš mi je zao sto sam je svaki dan pitala treba li joj nešto, jer živi sama, ono kad stariji nisu mogli izlaziti.

Polako se dobrota uništava, baš kao kad sipaš otrovni otpad u čistu i lijepu rijeku.. Žene, žene…

Prethodni članakMeđunarodni sajam namještaja SARAJEVO4WALLS
Naredni članakStribor Marković: Zašto NE jod?