Naslovnica Iz mog ugla Amela Lučkin: Epilepsija i stid

Amela Lučkin: Epilepsija i stid

Ja imam epilepsiju i ne želim da skrivam to zato što drugi nisu upućeni i informisani. Mene nije stid, one neupućene treba biti.

Nedavno sam imala napad, jedan od težih, drugačiji od ostalih. Nije trajao dugo, ali je bio bolan. Nešto mi je puklo u glavi. Izgubila sam sluh na desno uho. Ne čujem ni danas na njega. Bolni žigovi kroz glavu se prožimaju i danas. Još dodatno kao i poslije svakog napada, svaka kost boli kao da ju je neko prelomio na više dijelova, kao da niti jedna kost nije na svom mjestu. Gadan je osjećaj kada samo onako osjetimo grč koji nam uhvati recimo jedan mišić na nozi, a onda sav taj osjećaj prenesite na cijelo tijelo. Svaki mišić je u grču.

Poslije epi napada većina postaje nerovozna, djeca razdražljiva, plačljiva. Nemojte okretati glavu ako vidite da je neko u bilo kakvoj situaciji sličnoj situaciji epi napada, pomozite. Sjećam se da me je jednom na ulici uhvatio napad, samo jednom kažem hvala Bogu, s te strane imam baš sreću, ali i to jednom je bilo dovoljno da osjetim svu surovost, neupućenost i ograničenost našeg naroda. Nisam naišla na razumijevanje, sjećam se da sam nekako kroz maglu vidjela da ljudi okreću glavu, čula grozne riječi osude “Pusti je, nadrogirana”.

Svaki put poslije napada se požalim svojim najbližima, koji itekako imaju razumjevanje, na to kako se osjećam, šta mi se dešava. A onda se rastužim, jer znam da postoji mnoštvo onih koji se ni ne mogu požaliti i nekako poželim da idem od čovjeka do čovjeka i pričam o tome, kako bih natjerala ljude da više razumiju i da budu podrška i pomoć koja je potrebna.

Ne volim kada ljudi misle da trebaju na osnovu nečega da osjećaju sažaljenje prema drugima. Nisu sve situacije za sažaljenja. Neke traže samo razumijevanje, sabranost i full hrabrost kako bi se našli pri ruci kada je to potrebno.

Zbog tog odnosa ljudi, često se pitam da li treba javno da pišem o epilepsiji, bolesti sa kojom se borim zadnje tri godine. Ne želim da ljudi moje pisanje shvate kao da trebaju da pomisle da sam “jadnica”, jer to nisam sigurno.

Kada pišem o epilepsiji pišem, jer želim da probudim svijest kod ljudi, da pokušam makar u jednom čovjeku da probudim želju da istraži i nauči kako pomoći i razumijeti one sa dijagnozom epilepsije. Želim da kroz svoje pisanje kažem kakav je osjećaj poslije epi napada, da se na neki način čuje i glas onih koji se sa tim susreću, a ne mogu reći. Toliko je djece i odraslih osoba sa popratnim dijagnozama koje nemaju mogućnost da iskažu kako se osjećaju nakon napad, jer ne mogu pričati, treba i za njih govoriti.

Jučer je bio Međunarodni dan epilepsije. Obilježava se svake godine drugog ponedjeljka u februaru, s ciljem povećanja svjesnosti o epilepsiji.

Ja imam epilepsiju i ne želim da skrivam to zato što drugi nisu upućeni i informisani. Mene nije stid, one neupućene treba biti.

Prethodni članakHumanitarni bazar udruženja Pomozi.ba 19.februara
Naredni članakHrana sa zdravim mastima