Naslovnica Iz mog ugla Azra Kafedžić: Vjerovala sam u riječi

Azra Kafedžić: Vjerovala sam u riječi

Jednom davno sam bila student književnosti i vjerovala sam u riječi…

Kada ne prespavaš skoro cijelu noć, i kada vrtiš po telefonu i pokušavaš da pritisneš u mraku onu ikonicu “notes” jer ti je mrsko da pališ lampu i pišeš onako kako si navikla, poželi dobro jutro samoj sebi prije svitanja. Miris kiše u 3:36 zna da prija, ako umiješ da sklopiš riječi nota od kapljica. Obližnji prozori spavaju, samo jedan balkon sa lijeve strane moga pogleda šalta programe na tv-u i baca odsjaj ka meni. Moj tv je ugašen, a i po svemu sudeći nema ništa što bih mogla gledati. Previše je hladno da bih svoje dupe spustila na stolicu i pisala, a previše je toplo da bih se vratila u krevet. Guglam Dostojevskog i nudim mu saučesništvo u ovoj tihoj noći. Onako, da skupa prijeđemo trase misli i napravimo dar-mar na jednoj otkucanoj stranici. Počinjem sa: Jednom davno bila sam student književnosti i vjerovala sam u riječi!

Šaltam tv programe i prevrćem očima od razočarenja. Gledala bih neki dobar film, a jedino na šta nailazim su kojekakvi „šovovi“ od kojih mi se IQ smanjuje nevjerovatnom brzinom. Gasim tv, uzimam svoje jastuke i prevrćem ih zajedno sa mislima. Sna nema, a na stolu me čekaju „Ruska zima“ i „Nebeski zatočenik“. Mrsko mi je paliti lampu, a rado bih prstima prošetala do Moskve i Boljšoj teatra. Rado bih pogledala izložbu Svetog Botolfa, i zaronila jagodicama po svom tom dijamantskom nakitu koji je nosila Nina Revska. Onda bih da pomirišem prašnjave police knjižare Sempere u Barceloni, i tragala za jednim jedinim primjerkom Grofa Monte Krista. Ja se, ipak, odlučujem za svoj balkon. Ne usuđujem se ovako golišavo obučena sjesti za svoj stol inspiracije. Tražim malenu sedefastu dekicu što mi je sestra poklonila ali je ne nalazim. Kod mame je u sobi. Probudiću je. Nema veze, biću tiha. Našla sam je. Miris Corala na njoj me baci hiljadama kilometara odavde, a da se nisam ni pomjerila. Kada se misli isprepletu i kada melanholija dođe po svoje, prigrli oboje – neka tu ostanu.

Taman kada sam onako umotana u dekicu sjela na balkon i odvažila se da prebacim ispisane riječi sa „notes“ na papir, shvatih da mi nešto fali. Malo muzike i malo kandirane brusnice i grožđica. Poput trudnice koja se budi u nezahvalno doba noći kako bi nešto prezalogajila. Preturam u mraku po kuhinji, ne paleći svjetlo, i nabasam na mljevenu plazmu o kojoj nisam ni mislila. Uzimam svoju „owl cup“ i pravim omiljeni bućkuriš. Tja, pa zdravije je od kandiranog voća, ironiziram samoj sebi. Vraćam se na balkon, puštam: „Wish i didn't miss you“ i započinjem pisati o tome kako sam jednom davno bila student književnosti i kako sam vjerovala u riječi.

Bilo je to davno, barem meni, kada sam se u Barceloni odlučila studirati svjetsku književnost. Preko noći sam zavoljela Borgesa, Cervantesa i Vegu. Pisali su tu vrstu književnosti u koju sam nepozvana znala ušetati i produživati svoj boravak njihovim redovima. Znala sam da se tu ostvaruje moj dječački san, da pišem priče o onome što mi zaokupi pažnju a da nekada nema nikakve veze sa mnom. Ali kako god, i sama ja vjerujem u riječi. Barem jesam. Valjda još uvijek vjerujem. Ne znam. Imala sam profesora, mladog, kojeg sam znala često sretati na Trgu Katalonije u kafiću Zurich. Pio je svoj „el cortado“ i čitao Dostojevskog. Ja sam živjela nadomak, pa sam hraneći golubove sa Trga i sama tu provodila slobodne popodnevne sate, prije večernjih sati nastave. Nikada se nisam usuđivala pozdraviti ga, a kamoli prići sve do jednoga dana kada je završio sa svojom kafom i krenuo, a iz knjige mu ispala sitno ispisana hartija. Nije primjetio, pa sam potrčala da mu skrenem pažnju misleći da je, možda, nešto povezano sa predavanjem koje je trebao da nam održi tu noć. Držala sam u ruci tu hartiju, a u drugoj svoju knjigu. Na njegovo pitanje šta čitam, ja sam nijemo svoju knjigu pružila njemu.

-Fromm, Umijeće ljubavi. Impresivno. Uzmi ovaj papir što si mi sada vratila, pročitaj do večeras pa ćeš mi ga izanalizirati na času. A'deu (Cat. – Zbogom).

Bože, jesam glupava – pomislih. Mogla sam barem reći hvala, a ne spotaći se o sopstvenu ishitrenost i okrenuti se.

Na papiru je bilo napisano: „Oslobodi se i baci sebe na papir. Ne dozvoli da te bjelina udavi. Hrvanje sa riječima je odličan sport!“ Taj dan sam sjedila u Zurich-u sve do početka nastave i oslobađala se sebe. Na času sam profesoru uručila svoju hartiju, ne baš onako precizno napisanu kao njegovu, i zahvalila mu se što me je naučio da pola literature sa ljubavnom tematikom treba spaliti. Kada se nastava završila rekao mi je da ostanem i rekao: „Jednoga dana ćeš biti ili dobar profesor ili odličan pisac“.

Od tada sam uvijek sa sobom nosila mali rokovnik i pisala sve ono što mi okupira misli. Sve ono što vidim kod drugih ljudi, pa me dotakne i odvažim se sve prenijeti na papir. Zadnjih godina, stvari se mijenjaju. Ponekad rokovnik zaboravim pa dok sjedim u svom omiljenom kafiću, pišem u „notes“ na telefonu. Od Decembra prošle godine do jutros, u telefonu je bilo „26 notes“. Neke dovršene, neke sa tri tačkice, neke tek započete. Pročitavši ih uvidjeh da se sve svodi na ljubavnu tematiku sa praznim riječima, dijalozima koji se na kraju svedu na monolog. Praznih riječi, isto kao i praznih ruku koje sam tada držala u mislima dok sam pisala. Bez razmišljanja sam kliknula „delete“ i zabranila sebi pravo na ikonicu „T“. I na vjeru u riječi.

Vjerujem u ono što oči kažu, vjerujem u dodir koji i dušu prožme, vjerujem u Životinjsko carstvo što smo Andrea i ja dobile od Muamera, vjerujem u ubranu tratinčicu i svježi maslačak između dvije ruke, vjerujem u sliku na viberu što Adna pošalje da mi kaže da se sjetila nas, vjerujem u sliku gdje Amela šalje poljubac preko „vocapa“, vjerujem u poruke u kojima mi muškarci napišu kako vole moje tekstove, vjerujem u zagrljaj malenog Alija kojeg nakon godinu dana sretih u Aleji Ambasadora, vjerujem u Andrein poziv ujutro samo da vidi šta radim i kako sam. Vjerujem u tišinu ove noći, vjerujem sebi u njoj, vjerujem da je i tamo nekom strancu sa trećeg sprata zgrade preko puta večeras neka misao poremetila san i vjerujem da će je negdje zapisati. I da diše. Disanje ispred tv-a i telefona se ne računa.

05:16 pokazuje sat na telefonu. Čuje se bebin plač. Negdje, u blizini. Vrijeme da se doručkuje. Vrijeme je da ja sebi poželim laku noć i dobro jutro. Kiša je stala. Hvala joj što mi je pravila društvo, u ove sate bi malo ko to uradio. Vjerujem!

Prethodni članakCode On Meetup Mostar: Kako sam razvio svoj biznis
Naredni članakAkcija doborovoljnog darivanja krvi 14. februara u Dječijoj kući od 11:00 sati