Naslovnica Iz mog ugla Azra Kafedžić: Istina o laži

Azra Kafedžić: Istina o laži

Bavim se pisanjem otkako znam za sebe. U školi sam uvijek prva dizala dva prsta da bih recitovala pjesmicu ili samo čitala. Uvijek sam se pronalazila makar u jednom stihu tih pjesmica. Mislila sam da ću se baviti poezijom. Pisati je. Istina, rasla sam uz dječake. Voljela klikere, fudbal, košarku, ćize-blize, pola-cijelo…ali uvijek bih u noćima tražila izgnanstvo na dvije hartije iz dvolisnice sveske sa debelim koricama. Kockaste. Slagala to godinama. Čuvala kao djevojčice onomad salvete. Kao haljinice za najljepše lutke. Možda je to bila greška, ali zaista nikada nisam voljela lutkice. Kad bi mi mama obukla čistu haljinicu, otišla bih iza zgrade i namjerno sjela u pijesak da se isprljam. Sve tako u krug, kada više nijedna haljinica ne bi ostala čista pa je morala da mi obuče farmerice. Uvijek sam bila mimo pravila. Nikad po šablonu. Nikad programirana. A tačno sam znala i onda šta želim. Biti pisac. Neki dan me je drug pitao koliko sam knjiga pročitala u životu. Zastala sam zarobljena u bujici brojeva i riječi, ali nisam mogla dati odgovor. Jer ne znam. Jer nisam ni brojala. Knjige valjda zato i postoje. Da im ne znaš broj. Nažalost, sa 17 godina sam preko noći morala postati Žena. Mislim da je većina djevojčica postalo ženom. Na silu. A sve što je na silu, prokleto je. I bi prokleto. Iz ruku pustih ljubav iz duše. Satkanu nevinošću. Čistinom. Krikom. Sve do momenta kada se Nebo počelo prelamati, pa zapuha Vjetar. Niotkud. Nepozvan. Kao gost. Višak je jedino ovo kao. Sve ostalo je zapečaćeno zauvijek. Tu, sa lijeve strane da nosim, a ne pokazujem. Da vrištim, a ne puštam glas. Da se smijem, a da se ne čuje glas sreće. Da plačem, a da ne puštam suze. I neka, ima u meni mjesta. I biće zauvijek, ako Bog da.

Kada sam ja, sedamnaestogodišnja Žena, preselila u Španiju, mislila sam da je to taj trnoviti put o kojem svi pisci pišu da bi došao do zvijezda. I u jednu ruku i jeste bio. Zašto? Zato što sam otišla od majke, žene koja je osijedila za mjesec dana jer nije me rodila da bi me gledala danima u komi. Otišla sam od oca, mog Svilenog, čovjeka koji je svih dana dok sam u komi bila dolazio i sjedio pored mene, pričao mi, a nije ni naslućivao kako ga čujem i kako mu silno želim stisnuti ruku i poljubiti plave oči. Čovjeka koji je za 9 dana smršao 15 kilograma. Sve do devetog dana kada mu je rečeno da mi isključuju aparate, a on govori: Nećete, makar ja uvenuo pored nje. Nakon tih riječi sam i ponovo zaplivala tim plavim, doduše u tom momentu modrim, očima. Jedinog muškarca kojem na sav glas kažem „volim te“. Zato što sam otišla od sestre. Što je na drugoj strani svijeta bila u uvjerenju da sam otišla zajedno sa Emirom na put bez povratka. Tamo nečijom greškom.

Zato što sam morala za 4 mjeseca naučiti španski jezik, makar proplakala sve padeže, jer škola počinje. Zato što sam morala svaki dan hodati po dva sata da bih mišić vratila u funkciju, a duša mi je izlazila na svaku poru od bolova. I tako 9 mjeseci. Zato što sam morala prihvatiti činjenicu da više nikada, ali nikada, neću biti ista. Nikada više neću moći trčati. Nikada više neću moći vragolasto praviti sve moguće i nemoguće vratolomije. Zato što više nikada neću moći zaspati bez bolova. Zato što je, tamo nekom zlom čiki, palo napamet da ispuca te silne sijače smrti po djeci pa je jedna od njih zauvijek otišla, a druga je ostala obilježena za cijeli život. Samo, veći je biljeg taj što će ako je živ sigurno pročitati „Istina o laži” pa sam sebe prokleti što isti taj April i on nije „nestao“. Ova Žena koja je ostala mu nimalo ne zamjera što zbog njegovog hajduštva danas hrama. Naprotiv, tu sam da mu ne dam da zaspi.

Jedino što sam sebi jedno vrijeme zamjerala je bio period osame u koji sam ušla. Mijenjala sam se iz dana u dan, a da ni sama nisam nekada bila svjesna promjene. Onda bi mi Augusto (moj staratelj) zapucketao prstima ispred očiju i rekao mi da je život, tamo vani, lijep. Nije on ni slutio da sam ja ljepotu života našla na policama knjiga iz njegove radne sobe. Zavoljela sam Borges-a, i ostala mu vjerna do dana današnjeg. Jer je pisao svojim životom. Jer je slijep naučio ljude da prvo sebe cijene pa sve onda ostale oko sebe. Jer je u meni probudio onaj uspavani osjećaj ljubavi za najsitnijom stvarčicom. Jer me je naučio pisati taman dovoljno da svi razumiju o čemu pišem. Bez nekog proširenog vokabulara, bez elokventnosti iz koje samo pomoću rječnika stranih riječi mora čitaoc tražiti smisao priče. Naučio me je da mi srce titra dok pišem. Naučio me je da svaku svoju „manu“ iznesem pred ljude bez maske. I zato me nikada nije bilo stid jer sam ranjena. Jer hramam. Čak mnogo više nego inače, kad su velike promjene vremena. Nije me nikada bilo sramota prijateljima pokazati svoje rane, rezove…a nije ih malo. Nikada nisam prezala od toga da ljudima ispričam šta se desilo. Naravno, ljudima za koje znam da me vole ovakvom kakva jesam. Bez da sam žrtva, bez da sažalijevam samu sebe, bez da pričam sa strahom od reakcije drugih. Čak štaviše, zaljubljena sam u ljude koji na moj račun prave šale. To radim i ja. To sam ja dozvolila. Jer nije me stid same sebe. Međutim, svjesna sam podneblja u kojem živimo. Kod nas ljudi nikako da svare da smo bili u ratu. Da je ostavio posljedice. Odnio žrtve. Sjete ih se samo kada bosanskohercegovački šund portali objave neki datum pa, aman, svi redom kukumaču i ne slušaju muziku taj dan. Naši ljudi kad vide čovjeka u kolicima prvo bulje nekih tridesetak sekundi, jer zaboga miloga, otkud čovjek u kolicima…a isti taj čovjek u istu tu osobu isto toliko sekundi bulji jer ne može sam da se popne u autobus. Naši ljudi kada vide čovjeka bez noge/nogu, sa protezama ili štakom, gurkaju ofirno jedni druge jer je „invalid“. Jorge Semprun je nekada davno napisao jako dobru knjigu o osobama sa invaliditetom, ali nikada nije koristio tu riječ jer ju je smatrao utonućem u zaborav.

Rat koji smo preživjeli, mi koji smo živi, nas ničemu nije naučio. Nekada se molim Bogu da griješim. No, svaki dan sretnem nekoga ko mi samo moje sumnje potvrdi. Mane nisu mane ukoliko ih ne pokazujemo i ne doživljavamo kao manama. Biti gojazan nije mana. Iz tog razloga ne prihvatam činjenicu da i dan danas živim u svijetu gdje se ljudi oholo i drsko rugaju onima koji su gojazni. Ne prihvatam činjenicu da djevojka mora da nosi 5 konfekcijskih brojeva veću odjeću da bi prikrila svoju gojaznost. Ne prihvatam činjenicu da postoje žene koje dva sata prije izlaska napolje moraju da koriste tri različite vrste pudera i korektora da bi prikrile bubuljice ili dermatološke promjene jer će im druge djevojke pogledima nabijati kompleks niže vrijednosti. Ne želim da prihvatim činjenicu da postoje muškarci koji kažu: „joj ona debela“; „joj ona ružna“. Ne želim da prihvatim činjenicu da postoje osobe koje neće izaći vani u trenerci, razbarušene kose i nenašminkane. Ne želim da prihvatim činjenicu da među drugaricama postoji interno takmičenje u štiklama, pantalonama i jaknama. Ne želim da prihvatim činjenicu da smo čak i u tome za milion godina iza ostalih država u svijetu, jer proputovah Evropu ali nigdje ne naiđoh na osobu koja me je pitala: „zašto hramaš“. To je samo kod nas! I samo kod nas! Zašto se onda čudimo što se maloljetna djeca bacaju sa xy spratova? Zašto se čudimo što neformirane djevojčice prvo kupuju kondom pa tek onda užinu? Zašto se čudimo što svaki vikend na nekom od portala izađe vijest o izbodenim ili ubijenim u gradu? Zašto uporno dopuštamo da svi oko nas nose maske, kad je rok svake maske manji od samog stavljanja iste? Zašto djevojka sa mladežom na licu mora isti prikrivati kosom dok ima sagovornika ispred sebe? Zašto gojazna djevojka preza od upoznavanja sa momkom? Zašto momak bez noge nije u glavama momak sa nogama? Zašto uporno birate ljubav kad ustvari ljubav bira vas? Zato što još uvijek živimo u olupinama devedesetih i vučemo za sobom nešto što nas je od sebe otrgnulo, a da nismo ni primijetili. Zato što smo dopustili da nam je bitnije šta komšinica nosi u cekeru nego šta nam je u tanjiru. Zato što na sve stavljamo etiketu, a još nismo naučili da one idu nazad. Zato što smo ograničeni u svakom smislu te riječi i zato što ne znamo da volimo i cijenimo ono što nam je Bogom dano. Bez da nas uopće zanima tuđe mišljenje. Život je kraći nego što mislite. Čak je i sekunda kraća nego što vam se čini. Na kraju, sve se svede na to da živimo, proživimo, ostarimo, osijedimo i molimo Boga da imamo za čiju ruku se ujutro uhvatiti, s kim kafu popiti, novine pročitati, večerati i ne otići sam u krevet. Ipak, nije isto kad udahneš i kad izdahneš. Prvo je vazduh, drugo je čežnja.

Prethodni članakNarodno pozorište Sarajevo gostovalo u Osijeku
Naredni članakGrand kafa inspiriše mlade umjetnike