Naslovnica Iz mog ugla Azra Kafedžić: Ili si kavez ili si ptica

Azra Kafedžić: Ili si kavez ili si ptica

Sjedim za računarom i buljim u ekran. Pretežno, čim osjetim želju za pisanjem to i uradim. Želju od sinoć imam, ali nikako da je pretvorim u slovo. Nijednom do sada nisam pisala o Coroni. Zašto? U mom slučaju, razlog je jednostavan. Nisam željela. No, pričah neki dan sa Draganom i obećah joj da hoću. Zato što sam osjetila da, možda, dugujem i njoj nakon što mi je rekla da je Corona “nosa”.

Znate, ja sam izugubila oca u aprilu 2019.-te godine. Tada sam izdržavala petogodišnju kaznu zatvora. Znam da vam sada svima prolazi kroz glavu pitanje “zašto” jer smo mi takav narod; nije bitna ova priča već zašto sam ja bila u zatvoru. No, o tome neke druge nedjelje. Obećavam, jer i to sam ja. I vi ste vi. Sa svim manama i vrlinama, sa svim dobicima i gubicima, sa svim grijesima, sa svim tegobama, sa svim nadanjima, svim željama…nastavite sami niz šta ste, a ja ću da se vratim na poentu priče.

Otac je preselio tiho. Nečujno, kakav je i bio cijeloga života. Posljednji put smo se čuli 11.04.2019, ja sam pričala, on je plakao. U tišini. Samo što sam ja tu tišinu glasno čula. Nije imao Coronu. No, nije ni važno. Od čega god izgubimo osobu, to od čega ili zbog čega smo je izgubili ne igra ulogu. Bol ne raspoznaje razlog. Bol se nastani u vaše tijelo i tu živi kao podstanar. Vidite, u zatvorenom prostoru, gdje ste 24h pod kontrolom, gdje su prozori centimetar od plafona pa se boriš za vazduh, gdje je sve programirano i gdje nemaš način da vrisneš kad te svi jadi sustignu; pristaješ na sve i guraš dalje. Ako ne uradiš tako, tiho nestaješ. Ta tišina ubija i neprijatna je. Kao što je neprijatno zveckanje ključeva i katanaca, kao što je neprijatno slušanje druge osobe koja vrišti jer je udaraju, kao što je neprijatno da su žohari kućni ljubimci koji iskaču iz tanjira. Ali ti nastavljaš da jedeš. Rekli da su puni proteina. Kao što je neprijatno da se pretvaraš u vučicu, jer ako ne budeš vučica – pojedu te ovce. Citirala bih vam Dušana Silnog, da vam približim osjećaj: “Ja nisam čovek, ja sam vuk. Ja ne pričam i ne pišem, ja zavijam. Ne zavijam što me je strah, ne zavijam što sam besan. Zavijam da bi me čuo čopor moj, da bi me čuli vukovi, da bi me čula vučica, da bi me čuli vučići, da se okupi čopor moj. A kad se okupi čopor moj, bojte se psi!”

Kada je proglašena pandemija, u zatvoru su sve zatvorili. Kada kažem sve, to znači da nismo mogli imati posjete. I tako 17 mjeseci ja ne vidjeh majku. A samo mi je ona ostala. U međuvremenu sam se razboljela. Dijagnosticiran mi je reumatoidni artritis. Negdje je moralo da izađe sve što sam nakupljala godinama. Još jedna tegoba s kojom sam morala da izlazim nakraj. Bilo je dana kada nisam mogla ustati iz kreveta od ukočenosti, pa su me boli svim mogućim injekcijama. O tome da nisam mogla da se okupam, bolje da ne govorim. No tu se 50 osoba s kojim boraviš tolike godine pokazalo. Ne mogu opisati tu volju za pomaganjem, tu predanost, to nepostavljanje pitanja “možeš-ne možeš”, to izviranje osjećaja zaspalih nakon godina i godina udaraca… a svako od nas je imao jedno u glavi: “Kako se bore naši sa Coronom”? Kad god bi neko otišao da telefonira, a imaš pravo jednom dnevno 10 minuta da telefoniraš, vraćao bi se sa viješću i suzama: “Moji imaju Coronu”. Pa čekaj do sutra tih svojih deset minuta, da pitaš kako su. Zašto vam sve ovo pišem?

Kako sam otplatila svoj dug Državi i zaključala tih pet godina života, vratila sam sebe sebi i nastavila sa životom. U prošloj godini sam izgubila mnogo ljudi zbog Corone, ali gubitak od mojih poznanika sam prišila kao i svoj. Jer, koliko god od sebe odbijala tu jačinu emocija one izviru bez da ih pitaš i bez da ih tražiš. One žele vani, kao što sam i ja željela vani nakon pet godina. Da budem slobodna i da se oslobodim. Još uvijek se adaptiram na život, sa i bez nekih ljudi. Nekako mi je tegobnije sa ovima prisutnim; jer njihova promjena mijenja i nas koji smo adaptirani na promjene. Što bi rekao jedan moj prijatelj: “Živima se malo šta može reći”. Već duže vremena pratim na društvenim mrežama objave i komentare od strane mojih i bliskih i onih manje bližih ljudi. Sinoć sam nad jednim komentarom zastala i zapitala se: “Gdje smo se to izgubili?” Zar ne bismo trebali biti senzibilniji, privrženiji i odaniji jedni drugima? Prošlo je tri decenije od Agresije na Bosnu i Hercegovinu, i nekako mislim da je naš najveći problem to što još uvijek živimo u tom periodu. I nije to tako loše, ako bismo iz tog perioda zanemarili gubitke i patnju a posvetili se jedni drugima. Pa, samo kada se sjetim da smo dijelili onaj jedan lanč paket, da smo lizali onaj sok u kesicama, da smo pravili bombice od krekera, da smo polovili jednu žvaku, da smo svirali i pjevali po haustorima ne mareći što okolo sijevaju granate. Bolan, pjesma je nama bila lijek. Nismo imali vitamine i minerale, nismo imali telefone, nismo imali TV, kompjutere, nismo jeli više od jednom dnevno…a bilo se zdravo i bilo se privrženo.

Kao neko ko boluje od reumatoidnog artritisa, već skoro tri godine moram piti D vitamin, kalcijum, omega3, C vitamin, folnu kiselinu…a da ne spominjem kortikosteroide i kreme silne. Crpi to organizam, crpi psihu ionako iscrpljenu. Crpi dušu, ionako napola živu, crpi svaki dan a svaki dan moraš do slijedećeg dana. Kako znaš i umiješ. U međuvremenu, ljudi umiru. U međuvremenu umreš i ti pomalo s njima. Jer, svaki dan evociraš uspomene na bol koju nosiš prišivenu uz sebe. I skoro niko ne pita “Kako si”. Svaki dan čitam osuđivanja za bilo koji postupak koji je neko napravio, čitam smjehuriju na ljubav, čitam kukanje, čitam i gledam na silu silno prenemaganje i takmičenje ko će bolje, ljepše i više. Gledam glumatanja u predstavi za koju niko ne kupuje kartu. Nema veze što nam se publika smije, plješćemo sami sebi.  Plješćemo ljudima ako su ostavljeni, ako su nesretno zaljubljeni, ako ne znaju da se izvuku iz toga pa presude sami sebi. Plješćemo ženama koje varaju muškarce i one su ko biva poželjne, plješćemo muškarcima koji prevare ženu jer on je “frajerčina” ko biva. A nije, bolan. Niti je ona poželjna, niti je on frajerčina. Kad se utišaju među svoja četiri zida, sva četiri ćoška, znaju ono što vrisnu u tišini. Previše mi glumimo za nekoga ko ne zna ni sebe odglumiti. Jer se izgubio/la.

Sve ove godine koje sam bila niti kavez niti ptica, gledala sam da budem bolji čovjek. Ne u smislu da dajem, već u smislu da dijelim. Da ni prema kome ne idem skupljene šake, a pri tome ništa ne očekujem. Sve ove godine se borim sa anksioznosti. Danas sam kap, sutra slap. Danas med, sutra led. To je produkt jalovog vremena i jalovih ljudi. I kao takva, ne gubim se. Kome ću ako neću sebi? Bilo šta. Kome ću ako neću onima koje volim­? Rijetki su, ali ih volim. Nekada sam bila žena na maslačku. Lelujava žena koja se zalijeće na vjetrenjače. Onoga momenta kada izgubiš onoga koga si najviše volio, to postane promjena koja te promijenila. I kada rezimiram sebe, koja je sve ovo prenijela preko leđa, pitam se: “Šta vam je”? Zar vam je toliko teško saslušati nečiju priču i biti onaj koji će jednom rečenicom pomoći? Zar je toliko teško staviti se u tuđe cipele i vidjeti koliko boli ono što žulja? Zar vam je toliko teško sačuvati osobu koja je pored vas, samo zato što niste načisto sa sobom i svojom prošlošću? Jeste li pomisliti ikada da svi imamo “limite”? Onaj momenat kada kažeš: “E sad je dosta”? Zar vam je toliko mučno suosjećati sa onima koji su izgubili? Zar se tome smije? Ja nisam motivacioni govornik, ali jesam neko ko gubi i kada gube oni oko mene.

Znate li priču o Ostrvu? Na tom Ostrvu postoji česma na kojoj piše: “Kako si”?

Kako ste vi?

Ps: Nikada ne osuđujte nikoga. Ne znate sa kakvim se sve avetima ljudi bore. Dovite/molite za one kojih nema, ali isto tako dovite/molite za one koji su pored vas, jer možda sutra neće biti. Nije samo smrt odlazak, i zatvaranje vrata svoga života za nekim je odlazak.

Prethodni članakU novoj godini pogodnosti za dm kupce
Naredni članakGET Ahead obuka – podsticaj ženama u biznisu