Naslovnica Iz mog ugla Azra Kahfedžić: Poljubac u ruku

Azra Kahfedžić: Poljubac u ruku

Moj otac je imao kuma, Srbina. Ja ga zvala čika Mlađo. Taj čovjek je svaki vikend dolazio kod nas, dok smo živjeli na Čengić Vili. Imao je stariju djecu, nego što smo to sestra i ja bile. Sjećam se, nikada ne bi došao da nisam dobila autić od njega. Voljela sam autiće, a ne lutke k'o sve ostale normalne djevojčice. I sad ih čuvam kad dobijem kćerku, da se ima s čim igrati. Vjerovatno će i ona, kao što sam ja, svakoj lutki glavu da otkine. Čika Mlađo je zgodan muškarac, onako kako ga se ja sjećam. Muškarac sa brkovima, mrk i markantan. Nikada suprugu nije dovodio kod nas. Voljela sam se igrati s njim, i on bi znao kako izaći na kraj sa jednom divljakušom poput mene od 3 godine. Paketiće sam dobijala više nego druga djeca. Od tate i od čika Mlađe. Za njegov paketić sam morala da mu otpjevam neku pjesmicu, koja više u sebi ima psovki nego pojmova o lavovima, cvijeću, šumicama i potočićima. Bože, čak i tada su mi te pjesmice išle na živce.

Sjećam se da je čika Mlađo moju majku uvijek ljubio u ruku. Meni to tada nije bilo jasno, ali znam da je kada smo se preselili na Dobrinju 1983. godine, tada sam imala 6 godina i krenula u prvi razred, došao kod nas, donio mi pribor za školu, poljubio mi ruku i rekao: Ja znam da ćeš ti kada porasteš biti dama, a dame se ljube u ruku. Uvijek. To je bio moj prvi poljubac u ruku. Nisam nikada zaboravila njegove riječi niti njega.

Odrastala sam u vremenu kada su dječaci i djevojčice bili isključivo drugovi. Jako dobri drugovi. Sad već pričam o vremenu kada sam znala šta je ljubav, šta su odnosi muškarac-žena, šta smiješ, a šta ne. O vremenu kada sam nosila biciklističke (znate one od trikoa, uske, elastične) i nisam se osjećala nelagodno niti sam ikada dobila pljesku pod dupetu od nekog svog druga. Kao što to, recimo, sada znam vidjeti u svom komšiluku od djevojčica i dječaka koji imaju iste godine koje sam u to vrijeme imala. Mi smo znali da paljenje ulične rasvjete znači ulazak u kuću, ali bismo uvijek znali iskamčiti još koji sahatak da bismo se igrali limuna i narandže, ili žmurke. U vrijeme ljeta, ostajali bismo i do 12 navečer. Sada često, u 12 navečer vidim djevojčicu od 14 godina kako je momak deset godina stariji dovozi bijesnim kolima kući. I pitam se; zašto? Da li zato što žele preko noći postati žene, ne znajući prave vrijednosti svoje ili smo stvarno svi otišli u sto pički materina? Izvinjavam se na psovci, alternativu nisam pronašla. Kad sam bila sedmi razred, tata mi je dozvolio da petkom odem u BB. Ovi stariji, moja generacija, znaju o čemu pričam. Samo, BB tada nije bio na lošem glasu kao u poslijeratnom periodu. Ostajala sam do 20 sati i ako bih minutu zakasnila, ta minuta bi značila dan ne izlaska. Iste te godine sam po prvi puta otišla na more sa prijateljima iz škole. Tivat. Dječaci i djevojčice. Dane smo provodili na plaži, a noći u sobama kod jednog od nas, jedan dečko je svirao gitaru, a mi bismo pjevali. Ili smo igrali zaloga. Pa dođe red da poljubiš nekoga, pa se izgubiš i danima nemaš apetita od sramote. Nikada nijedan nije dotakao nijednu djevojčicu. Sada umjesto užine dječaci i djevojčice kupuju kondome. Mi smo kupovali pet deka salame, frtalj hljeba i jogurt. Ako ko nije imao novca da kupi, dijelili bismo napola ili ako je ko imao više novca – kupio bi tom drugom. I tako bih mogla satima pričati o vremenu koje je silom oduzeto, pogaženo i zaboravljeno. Da, čak postoje i ljudi moje generacije koji na pomen tog vremena samo odmahnu rukom k'o biva: jesi li normalna?

Preselila sam se u Barcelonu i tamo doživjela reinkarnaciju djetinjstva. Tamo muškarci žene ljube u ruku. Nemaju veze godine sa tim. Ima samo poštovanje. Augustov otac mi je svake nedjelje ljubio ruku i ja sam se osjećala kao u aristokratskom dobu, naseljenica Dvora, koja će navečer obući neku crvenu haljinu od masivne svile i uz poljubac u ruku započeti ples sa nekim plemićem. Možda ja jesam neko ko mnogo gleda filmove i ko mnogo čita knjige, ali sam definitivno i neko ko je prosto zarobljen u ovom vremenu. Bez da sam pitana želim li. Jesam li sama? Jesam li jedina koja voli karanfile, koja voli dodir očima, koja za Bajram majku, tetku i dajidžu poljubi u ruku? Jesam li jedina koja Sarajevo doživljava kao drugi dio svoje duše pa ne zna da živi sa ovim pomaknutim standardima gdje je lakše biti svučena nego obučena? Jesam li jedina koja zna ući u Jagodu samo da popije čašu vode? Popila bih ja i višnjevaču, ali mi generacija zakazala.

Nekad ljetos, dok sam sjedila u Ilidžisu, srela sam dečka koji je tu bio kako reče domaći svaki dan i poljubio me u ruku. Prvo sam se iznenadila jer je mlađi od mene nekih 10-ak godina, a onda sam ga pitala zašto to? Rekao mi je: Ne znam, ali svaki put kad te vidim imam želju da te poljubim u ruku. Kasnije sam saznala da mi je rođak, daljnji, i na tren sam pomislila da se vrijeme vratilo barem na kratko. Onda je dovoljno samo da odem do grada, vidim kako muškarci ljube jedan drugog uz povik: brateee i kako žene skaču muškarcima za vrat, i sva moja nada se pretvori u očaj. Čak mislim da bi neke „žene“ umrle od srama kada bi ih muškarac poljubio u ruku. Isto k'o što im je ofirno voziti se tramvajem ili autobusom. Onda tražiš krivca za sve to, ali ne možeš da ga nađeš. Kako god okreneš, ne kaže se džabe da je Evropa najstarija kurva. Opet, u istoj toj Evropi ćeš češće vidjeti poljubac u ruku nego u gradu koji je godinama bio nosilac titule džentlmenstva i damske podtitule.

Čika Mlađu sam, posljednji put, vidjela par mjeseci pred rat. Kasnije mi je otac rekao da ga je sreo na Palama, kako mu se sin ubio, a kćerka zvrknula. On je cijeli rat proveo na Palama, braneći svoje srpstvo i zatucanizam. Pitao je za mene i rekao da bi me volio vidjeti kao odraslu ženu. Nisam imala želju da ga vidim, kao što nisam ni smatrala da je trebao da ode na okolno brdo i puca po gradu u kojem živi indigo žena čiju je on ruku prvi put poljubio.

Kada ste vi poljednji put poljubljene u ruku? Kada ste vi, muškarci, posljednji put ženu poljubili u ruku?

Kako god, poljubac u ruku je bila i ostala jedina neprevaziđena stvar.

Prethodni članakNova usluga Bingo trgovačkog lanca
Naredni članakOnline razgovor o budućnosti zemlje: čuje li se ženski glas?