Naslovnica Iz mog ugla Azra Kahvedžić: Tata, pišem ti po prvi put…

Azra Kahvedžić: Tata, pišem ti po prvi put…

Ranije nisam mogla, jer vjerovatno nisam bila svjesna. Tog pojma da te više nema. Pojma da u životu prolazi sve, da vrijeme liječi rane i da trebamo da od vremena uzmemo ono najbolje. Jer kao, vrijeme je sve što posjedujemo. Moguće, za one koji vrijeme mjere nekom drugom mjernom jedinicom. Danas sam ti htjela mnogo toga ispričati, kao što sam uvijek i radila, ali kamen bačen na dušu nije dao.

Kad sam prvi puta došla da te obiđem, bila sam novoslobodna žena puštena iz petogodišnjeg kaveza. Žena koja je mislila o tome kako je lijepo ponovo biti slobodan, bez obzira na okove koje nosiš. Žena koja je imala toliko završiti nedovršenog, žena koja je te dane slobode grlila rukama kao beba majku. Od toga je prošlo osam mjeseci. U međuvremenu sam nanovo padala, dizala se i čupala zemlju noktima, pokušavajući zgrabiti barem mali grumen da znam da je moj i da će uvijek biti sa mnom. Isplivala kao osobenjak koji nema razloga sebe pričati nekome ko ne zna da sluša. Nekome kome je sve svejedno i sve potaman u isto vrijeme. Ti znaš da ja tako ne umijem živjeti. Nisi me tako učio. Nakon nekoliko izlazaka, pokušaja da pronađem jedan dokaz da sam nešto propustila u pet godina i zgražanja na hodajuće nuspojave od ljudi, vratila sam se u svoju špilju. Tamo gdje sam svoja na svome, stiščući svaku uspomenu ne bih li oživjela. Da, pokušala sam i da budem nekome ljubav ili barem pokušaj ljubavi, ali sve se završavalo prije nego je i počelo. Često se sjetim svoje rečenice da se neću nikada udati sem ako naiđem na nekoga sličnog tebi. Sjetim se i tvoje rečenice da je vakat drugi i da nema muškarčina koji se svijetu suprotstavljaju radi žene. Donekle si bio u pravu. Odnosno, totalno u pravu. Tada sam i odlučila da se nikada ne udam. Zašto bih? Pa, nemoguće je sebe uz nekoga zadržati na mjesec, a da se ne razočaraš. Često se sjetim i tvoje rečenice da se ne postaje general nakon dobijene bitke, da ne smijem u muškarcu tražiti ono što znam da nema. Da trebam da se uskladim sa standardima današnjice, a da pri tome ne gubim sebe. I da nikada ne izgubim sebe, već da odem kada osjetim da trebam. Znaš, u svemu sam te poslušala. Čak više nisam ni ono čangrizalo i zanovijetalo. Ostala sam još uvijek djevojčica koja kupuje lizala, mirišljave gumice, olovke i sastavlja igračkice iz kinder jajeta. Još uvijek pišem priče i još uvijek one mame samo muškarce. Onog Ludog Šeširdžije  Stranca, kako si ga zvao, nema. I neka nema, jer nema ni mene one stare. Nakon svih godina, jedino što sam dobila je “nova ja”. Valjda se to i važi, zar ne? Ponekad dozvolim sebi lelujanje ali ono me brzo vrati u realu. Jer nema svrhe živjeti irealno. Dane uzimam i prisvajam ono najbolje od njih. Ponekad dozvolim sebi šetnju kroz maštu, ali samo upadnem u baru i skvasim noge. Badava! Aveti prošlosti se trude da pruzmu tron sadašnjosti, ali ti bar znaš da je kraj kad ja kažem da je kraj. U svemu. Za svakoga.

Mama je Vila, čupa me kada zapnem. Amela je život, ljetos sam je grlila i ljubila za sve ove propuštene godine. Nadya je moje drugo JA, tako da pričam nju kroz sebe. Demirel je čovjek, sa oreolom ljubavi za nas. Svi drugi su samo prolaznici ili vagabunda moga života. Sarajevo je još uvijek gdje je i bilo. Kafanica Laganica mi je nadomak, ali ne usuđujem se. Kofer sjećanja ponekad otvorim, ali mi miris brzo lupi šamar, kao opomenu da bih ga se trebala riješiti. Enes, Amir, Almir i Kenan su još uvijek moje stijene i užad za koje se čvrsto držim. Niko nikoga ne pušta.

Sanjala sam te , dirala sam ti bradu i njušila 1881. Pravio si mi kafu i cijedio narandžu. Nakon buđenja sam dugo sjedila na i ćutala. Znaš da moja ćutnja nikada nije imala dobro značenje. Značila je da odustajem od onoga što bi me ranilo. A nemam više snage da sama sebi te rane ližem, bez obzira što sam vučica. Pao je mrak, umorna sam i prazna. Najednom. Pitala bih te zašto lampione nisi postavio na balkon prije nego si otišao, ali to je bezobrazno s moje strane jer postaviću ih sama. Da mogu bježati od sna i pričati ti. Ali, ipak imam jedno pitanje…Znaš li koliko sam te željna ostala? Znaš li da uvijek osjetim kad si tu? Znaš li da me Vjetar uvijek čuva? Znaš li da je danas puhao dok sam te milovala? Ovo ipak nije bilo jedno pitanje… ne zamjeri.  Čudno…dok pišem, Amela pjeva “Amelu”…i svaki puta plačem kad je čujem. Jer si je volio. I dobio si Amelu. Žao mi je što nisi dobio Aynu. I dalje mi je želja. Znaš tata, udala sam se. Iako sam mislila da više nisam sposobna da budem i s kim. Ne zato što ne želim, već zato što sam uvijek unaprijed osuđena ili na nemoguće ili na razočarenje. Sretna sam.  Nakon toliko godina, ja sam tata sretna. S njim. Dovodila sam ti ga. I znaš šta? Isti je ti! Svidio bi ti se. Ponekad se zagledam u njega, sa neobjašnjivim razlogom, pa kad me upita zašto ga gledam ja bih mu rado vrisnula “Jer si isti tata”. A ne mogu to stalno, nije fer.  Htjela sam da znaš da mi se polako ispunjavaju sve dove koje sam dovila još kao mala. Živim u Mahali, ujutro me budi mačak i kad ga vidim pomislim kako bi se ti igrao s njim. Napravim često kafu u tvoju šolju i besciljno gledam kroz prozor. U grane koje me katkad asociraju na mene. Polužive.  U prividnom sarkofagu emocija toliko je emotivnog prtljaga. Toliko svega što ne mogu baciti, jer bih bacila sebe.

Danas ti je rođendan. Sedamdeseti. Zadnji put sam te vidjela baš na tvoj rođendan. I sad mi je u nosnicama tvoj parfem, tvoja silueta, s rukama u džepovima. Oči tamno plave, sa neisplakanim suzama na trepavicama dok mi govoriš: “Proći će”. Prošlo je, tata. Sve je prošlo, samo ti ne prolaziš. I nikada i nećeš. Ponekad se ljutim što si otišao, a onda znam da me čuvaš i često povučeš za rukav kad je vrijeme da stanem. Onda kada gubim kontrolu. Ne gubim je baš tako često kao prije, ne brini. Mada, katkad kad u meni zagrme oluje prepolovila bih svijet na pola. Ne zato što sam ljuta ili gnjevna, već što ne znam da umirim nemir. Onda se trgnem jer ne želim da te razočaram. Ne, jer ne znam tata jesi li mi ikada halalio. Ali to ću saznati kada se ponovo sretnemo. Do tada hoću da znaš da si ostao jedino na šta ovo, sa lijeve strane, reaguje. Da te volim svakim atomom snage i da mi fališ. Za sve što dolazi… I, tata, daće Gospodar da ti dovedem Aynu. Znam da je to bila i tvoja želja. 

Pozdravi mi nju, tata, reci joj da je volim…i pozdravi čika Erola, njegov sin je sve ono što sam čekala cijeloga života. Znaš da nikada, bar tu, nisam pogriješila. Volim te, tata. Prokleto te volim. Sretan ti rođendan, Svileni moj. Moje si sve, što ove ruke grle. Za zauvijek!

Prethodni članakPraznična čarolija u Importanne centru & Mirisni Winter Lounge by Orbico
Naredni članakSlužba za zapošljavanje Kantona Sarajevo: Javni poziv poslodavcima