Naslovnica Iz mog ugla Azra Kahfedžić: Decembar

Azra Kahfedžić: Decembar

Ovih dana sam se natjerala da neke stvari stavim na vagu. Kraj je godine i vrijeme je kada su tržni centri prepuni onih kojima je cijele godine cilj bio isplanirati gdje dočekati Novu Godinu. Tako da je čak nemoguće stati i na miru pogledati pult šarolikih mirišljavih sapunčića na prizemlju BBI centra. Čak ni tu nemaš mogućnosti da udišeš sve te mirise i pitaš se kako i od čega ti umjetnici prave te male stvarčice, od kojih moja soba danima miriše. A da nisam kupila nijedan. Jer ne znam gdje bih više s njima.

Kada otvorim ladicu gdje stoji donji veš, omami me miris cimeta i bibera pa onda pomislim na neku nježnost koja me godinama čvrsto drži u svojim skutima. Onda otvorim ladicu sa čarapama, pa me miris jasmina i mošusa odvede do Madeire i onih stijena gdje sam spavala noćima, tražeći školjke. Jer, pričali su mi da plaže Madeire imaju školjke koje isplivavaju navečer i koje mijenjaju boje. Nažalost, nisam nijednu našla. Sem onih običnih iz kojih sam satima slušala zvuk nepoznatih nota i puštala da me miluju iako nisam znala nijednu riječ. Čak sam bila uvjerena da će se odnekud pojaviti Sirena. To je onaj period kada još uvijek vjerujete u bajke. I živite ih. Kada ste dijete koje čuva djecu, onda je svaka bajka moguća. Ako ništa, potrudite se zbog njih da je napravite stvarnom.

Cijelu sedmicu sam hodala gradom. Lijepo je Sarajevo pred kraj godine. Pa i onda kada  ta ljepota znači kič. Sviđa mi se ona jelka kod Ekonomije sa bezbroj staklenih šarenih kuglica koje se njišu u smijeru Sjeverca. Tada pomislim na Vile i Vilenjake sa Zapada, i onda na nekoliko minuta odživim tu priču gdje su oni stavljali poruke u staklene kuglice i kačili ih na drveće. Nažalost, ova jelka služi samo za slikanje. Do kraja januara. Onda se više niko neće sjećati da postoje priče koje napišeš bez trunke papira. Na Holiday Marketu sam se počastila sa nekoliko skula, kojima i dalje pokušavam pronaći mjesto. Jer, eto, nekako mi Decembar znači upravo to. Sitnice koje sa osmijehom skupljam u kesice i nosim kući, iako znam da ću se morati otarasiti nekih prethodnih.

Posmatrala sam ljude kako kupuju skupocjene stvari. Vidjela sam djevojku koja daje petsto maraka za haljinu koju će obući samo tu noć, ali sam je čula i kako se ljuti na momka što je kupio play station za iste pare. I što će ga koristit dulje vrijeme za igru sa prijateljima. I onda nisam znala zašto se ljuti i koja je razlika između njih dvoje. Vidjela sam jedan stari par, od po sedamdesetak godina, koji u Konzumu kupuju na akciji voće koje je promrzlo i natruhlo. Čula sam kako nana govori da se može iskoristiti za kompota. Pitala sam se šta njima znači Nova Godina?! Da li samo jedan običan dan, ili će tu noć ramišljati kako će pregurati slijedeću. Eto, nekako sam se usput zaljubila u njih dvoje. I to što ju je djed sve vrijeme držao za ruku.

Decembar mi je čarolija. Poput onih staklenih kuglica sa snijegom unutra. Uvijek sam se trudila da sa putovanja donosim te kuglice. I sebi i prijateljima. Ove godine nisam kupila nijednu. Nisam htjela da kvarim Nadyi užitak, kada je išla u grad i kupila mi jednu, sa sovicom unutra i preko koje tako lijepo pahulje padaju. Po nekoliko puta dnevno je prodrmam, i kao da osjetim Nadyu tu. Ona mi nekako najviše fali. Poželim joj se kose, očiju, njenih igrica. Pa čak i onoga kada mi je prekrila oči, i u usta stavljala hranu a ja se mrštila jer je mala vještica birala kisele gumene bombone a meni se koža ježila od njih. Decembar mi je sav ušuškana ljubav. Poput perja. Decembar mi je Zima, koja kalendarski nastaje za dvadeset dana. Nažalost, bez tone snijega još uvijek. Dvadeset tri  dana su do rođendana, a ja silno želim da taj dan osjetim pahulje. Poput ovih iz staklenih kuglica. Da ih skupljam na dlanu i da se tope. Da izađem s njim u 21:20 i da me ljubi, kao prvog dana. I da nikada ne prestane.

Decembar je Bjelašnica. Ugrijani apartman, miris soli lavande iz staklene boce. Šetnja dok mi sunce prži obraze. Lilo, pas kojeg bih jednom voljela imati. Poruke od kojih se smijem poput zaljubljene tinejdžerke a ljudi gledaju dok sjedim sama u Terri. Aroma kafe dok pada mrak a ja čekam da vidim svjetla njegovog auta. Ona dva smeđa oka koja toliko toga kažu bez da išta pitam. A pitala bih. Ono rame dok tone u san a ja se gnijezdim kožom da ga ne probudim. Ta ista dva oka koja se smiješe u četiri ujutro, a na Tv-u svira Hello, po nekom nepisanom zakonu sile. Znakova. U koje vjerujem. U koje sam vjerovala još onoga dana kada sam se pokajala što prije nisam odgovorila na njegove poruke.

Zašto sam na početku priče rekla da sam neke stvari stavila na vagu? Imala sam vremena da ovih dana i budem sama. Da pomalo izanaliziram neke poruke koje sam dobila od dragih ljudi. U stvari, od ljudi koje volim. Od rodice koja se našla sa svojom ljubavi iz srednjoškolskih dana, pa su tako oboje skrhani i ranjivi jedno drugom sve što imaju. I više nije važno šta će da bude od njih, važno je da su se opet desili jedno drugom i da je nekada razdvojenost najteži ispit koji nam život stavlja pod jastuk. Nekada me neke priče ljudi mnogo bace na dno, jer nisam u stanju da promijenim bilo šta, a onda shvatim da je za pomoć dovoljno i da popričamo jedni s drugima. I da se izjadamo. I da se isplačemo. I nasmijemo. U bilo koje doba. Dana ili noći. Jer, shvatali mi to ili ne, svima su nam priče slične, samo malo drugačije izvajane. Jer ih mi oblikujemo.

Imala sam vremena da samoj sebi kažem da je ona godina koju sam se trudila da zaključam u sarkofag samo bila napomena da trebam biti malo strpljivija. Da nema veze što vikende provodim sama na planini. Što šetam sama satima, i što su mi noćima prijatelji samo bile svjetiljke kojima sam šaputala riječi koje i dan danas pamtim. Da nema veze što mi cestom momci dobacuju, ja ne čujem ništa. Da nema veze što sam se noćima vrtila snena a bez sna. Što sam šaltala programe i samo nalijetala na filmove koji su me tjerali na suze. Što sam dočekivala svitanja uz papir i nalivpero. Što sam molila starog čiku da mi proda staru Smith-ovku, kolika god joj je cijena, a on nije htio jer je nekada, kako kaže, na njoj pisao pisma djevojci koja se udala za drugog jer nije mogla da čeka njega da podigne šestoro braće i sestara na noge pa da se ženi. Pa je ostao sam, i godinama čisti prašinu sa tipki na kojima se tek naziru slova. Pitala sam ga čak želi li i da je odnesemo da se doradi, da pokuša ponovo da piše a on je rekao: „Nikakav sam ja pisac, dijete moje, kad nisam uspio da je zadržim slovima“. On živi sam u kućici na 1450 m nadmorske visine, nikada se nije ženio. Dane provodi sa ovcama i kozama, a noći uz fenjer i dijelove Majakovskog. Čudno, shvatila sam da su svi ruski pisci bili buntovnici i samci.

Ovoga vikenda sam se sjetila tog čike, jer jedne godine mi je rekao jednu rečenicu koju sam dugo ponavljala u sebi. Htjela sam mu otići i reći da je urodila plodom i da mu se zahvalim. Da mu kažem da još uvijek nisam u stanju da ćutnju pretvorim u riječi. Da me nekada riječi progutaju, pa ostanem sama sebi nedorečena. Da ponekad kažem nešto što ne bih trebala, pa se pokajem. Da sam ga poslušala i prošlost bacila u onaj jarak iznad bunara odakle donosi sebi vodu. Da mi je jedan čovjek i više nego bitan, da sam se zaljubila, da ga volim, da sam srušila zid koji sam sagradila za sve koji su htjeli da se približe. Da tišinu i dalje nekada nosim kao haljinu, a strepnju kao parfem. Da se bojim dolaska i odlaska. Da sam i dalje ona djevojčica koja kupuje sitnice dječici, i kojoj nedostaje najbolja drugarica. Da s godinama sve više i više postajem plačipička. Bez nekog velikog razloga. Dovoljno je da vidim natpis u liftu na kojem piše „Ajla, volim te“ i da se raspidim jer ja nisam ta Ajla. Ali da sam sretna. Jer je on tu. Jer mi svaki dan donosi sitnice i mazi min nogu da joj bude toplije. Jer mi napiše da me mora paziti jer sam ja njegova djevojčica. Jer je čovjek, kojeg i kada bih srela nakon deset godina, i kada ne bi bio moj, ja uzdahnula kao da ga opet imam. Da mu kažem da sam došla da ispunim obećanje. Da sam dovela da upozna čovjeka o kojem je čitao, a ja nisam znala ni da postoji.

Od Decembra za rođendan želim njega! I pahulje!

Prethodni članakPraznična čarolija u Importanne centru
Naredni članakSedam načina da osvježite svoj dom