Naslovnica Izbor urednice Lejla Motoruga: Prosjak

Lejla Motoruga: Prosjak

Prosjak

Svako jutro prolazila je pješke istom ulicom koja ju je vodila do posla. Uvijek sređena i dotjerana. S obzirom na to da je uvijek žurila, jer bi inače zakasnila, oko sebe mnoge ljude i stvari nije primjećivala. Nije imala vremena da ih vidi. Svako jutro na pola puta, oko 07:30 sati, on joj je poklonio osmijeh nadajući se da će ga jednog jutra primijetiti. Dešavalo bi se, da joj slučajno pogled odluta prema njemu, ali žurba je uzrok da nije imala vremena uočiti njegov topli osmijeh. On je svaki dan sjedio pored ulice i prosio. Nadao se da će svoju dušu nahraniti njenim osmijehom, a svoju glad, skupljenim novcem od prolaznika. Glad je na kraju dana lahko nahranio. Uvijek bi dovoljno para skupio da bude sit. A ako bi skupio više od onoga što je smatrao dovoljnim, podijelio bi jelo ili novac s drugim prosjacima.

Bila je zima, kada bi ona ponovo, po običaju, u isto vrijeme prošla pored njega. Za razliku od svih prethodnih dana, taj dan ga je primijetila. Nalazila se tačno deset koraka prije prosjaka, kada je jedna muška osoba potrčala prema njoj, napala je i tašnu joj s ramena trgnula. Od silnog udarca, pala je. Prosjak je odmah potrčao prema napadaču. Pokušavao je tašnu da uzme iz njegovih ruku. Nije mu glatko išlo. Onda se odlučio za jaki udarac, nadajući se da će napadač pasti, i on tašnu uzeti. Međutim, napadač je iz džepa izvukao čakiju i zabio je u stomak prosjaka. Ona je to vidjela. Skupila je svu snagu kako bi se digla s uličnih pločica i potrčala prema prvom prolazniku da zamoli za pomoć. Prolaznik je pozvao hitnu pomoć. Sve dok nije medicinsko pojačanje došlo, ona je ostala kod prosjaka. Spustila se opet na ulične pločice i uhvatila ga za ruku. Polahko je gubio svijest. Prije nego što bi mu se oči zatvorile, gledao je u njene oči i osmjehnuo se. To je bio prvi osmijeh kojeg je vidjela i kojeg je odmah uzvratila prije nego što bi on izgubio svijest.

Hitna pomoć brzo je stigla. Stavili su ga na ležaj kako bi ga uvukli u kola i odvukli u bolnicu. Kako se sve brzo na ulici odigralo, ona je pokušala doći do informacije da li je prosjak u stabilnom stanju. Ali, uz sav trud i napor, nije uspjela. Sutra je opet u isto vrijeme i istom ulicom prolazila. Pogledala je na mjesto gdje bi se on inače nalazio. Mjesto je bilo prazno i hladno. Tako su dani i sedmice prolazile. Uvijek bi sada pogledala u pravcu gdje prije nije gledala, ali ničega nije bilo. Nadala se potajno da će dušu svoju nahraniti, ukoliko bi ga vidjela.

Mnoge stvari i ljudi su odmah pored nas, a mi niti ih vidimo, niti ih čujemo. Slijepi smo i nijemi. Možda ih tek počnemo primjećivati kada nestanu. Kada im se izgubi svaki trag. Zauvijek. Tek tada postanemo svjesni da su egzistirali. Ali smo zakasnili. Nema ih više. Neće se vratiti. A ponekad nas život obraduje i da nam drugu šansu. Šansu da ih uočimo. Iako mnogi od nas imaju savršen vid i sluh, neke stvari tek možemo tek primijetiti kada otvorimo dušu i srce. Tek kada se to desi progledamo.

Ona je dušu i oči otvorila. Poslije osme sedmice kada je tragala za njegovim osmijehom, sudbina joj je dala drugu šansu. On se nalazio na istom mjestu. Pogledali su se. Velika radost je bila u zraku. On se njoj osmjehnuo. Ona mi je uzvratila osmijeh, prišla mu i zagrlila ga, i umjesto da na posao ode, pravila mu društvo.

***

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

IZVORLejla Motoruga/Pisane rijeci
Prethodni članakObjavljen poziv za učešće na EXPO 2020
Naredni članakBiona – put u drugu dimenziju