Naslovnica Iz mog ugla Adnan Alikadić: Zašto se po pitanju ekologije ne mičemo sa mjesta?

Adnan Alikadić: Zašto se po pitanju ekologije ne mičemo sa mjesta?

Malim koracima ka velikim promjenama

Sada već davne 2012. godine sam bio učesnik jednog super kampa za djecu koji je organizirala fenomenalna grupa mladih ljudi. Kamp je u svom prefisku imao predznak ekološki. Na samom ulazu u kamp prve večeri smo “pronašli” gnijezdo osa. Bilo je puno djece i realna je opasnost bila da neko od djece ubode os. Ti sjajni ljudi su spasili tu zajednicu osa i preselili su ih na bezbjednu lokaciju. Bezbjednu i za djecu i ose. Ideja da se živi u prirodi, sa prirodom i mali napor nekolicine ljudi je bio savršena lekcija za prisutne: kako velike ideje i malo dobre volje mogu da znače ljepši i duži život.

Procjenu stepena razvoja nekog društva svakako čini njegov odnos prema okolini u kojoj živi. Biti bogat i imati novaca svakako nije isto. Medjutim, daleko se češće se korisiti uporedba novca i siromaštva. Nemati novaca i biti siromašan takodjer nije isto. Siromaštvo, kao i bogatstvo, je zaista stanje duha. Trajna, skoro pa nepromjenjiva kategorija. Postoje entuzijastični ljudi u našim zajednicama koji su spremni da izdvoje velike količine svog slobodnog vremena i sa vremena na vrijeme očiste kvartove, mahale, rijeke, dijelove grada, igrališa, parkinge i sl od smeća. Zaista ti ljudi ne bacaju smeće, čiste iza sebe, daju lijepi primjer svojoj i drugoj djeci, neumorni su i predani u svom radu ali zajednica se ne pomjera. Prljavo je i dalje. Da se ne lažemo, smeća je sve više.

Zašto? Da li su problemi preveliki i da li je pozitivan pomak uopće moguć? Zašto se po pitanju ekologije ne mičemo sa mjesta?

Vjerujem da se radi samo o dvije stvari. Našim velikim očekivanjima i nesistemskom pristupu problemu.

Volimo da kada odemo na zapad, ili uređeni dio istoka vidimo lijepo uređene ulice, parkove, igrališta na kojima nema smeća. Imamo predodžbu da je to nešto što je oduvijek tako. Međutim nije. Svako uređenje pa i ekološko ima svoje stepene razvoja.

Tri su ključna segmenta: aktivizam, edukacija i sankcija. Nemoguće je napraviti ozbiljne pomake ukoliko bilo šta od navedenog zaškripi.

Princip korak po korak je također veoma bitan. Ideja da će se jednim zakonom, jednom akcijom i jednom kampanjom doći iz mjesta gdje smo sada na mjesto gdje je npr Slovenija kada se tiče ekološke svijesti je utopija. Put od Slovenije do nas treba podijeliti u nekoliko etapa-koraka koji su vremenski definirani, na primjer:

1. Ukloniti plastične boce iz prirode. Rok jedna godina. Definirati cijenu i način otkupa plastičnih boca, educirati djecu i mlade o štetnosti plastike za vlastiti život i okolinu, akcije prikupljanja plastičnih boca iz prirode. Vjerujem da bi ovakvim pristupom eliminirali više od 75 % plastike iz prirode za godinu dana. Stalnom edukacijom bismo uticali na djecu i mlade da smanje potrošnju plaastike.

2. Eliminacija plastičnih vrećica. Rok 6 mjeseci. Povećati cijenu plastičnih vrećica u trgovinama, educirati djecu i mlade o štetnosti, promovirati korištenje recikliranih papirnih i platnenih vrećica.

3……

Jasnim definiranjem da smo u velikom ekološkom problemu i da se gušimo u vlastitom smeću, odlukom da nešto promijenimo, čvrstom voljom i holističkim pristupom mogli bi u roku od 5 godina, korak po korak da napravimo velike pomake u odnosu spram životne sredine u kojoj živimo.

Trenutno, čini mi se da mnogo na tome radimo, a ništa nam se ne vidi.