Naslovnica Iz mog ugla Minja Subota kojeg smo gledali i slušali nedjeljom

Minja Subota kojeg smo gledali i slušali nedjeljom

Svoje sjećanje na Minju Subotu i popularnu emisiju za djecu Muzički tobogan (a ujedno i svoje djetinjstvo) sa nama dijeli urednica portala Savjetnici Dragana Grbič-Hasibović.

Moja sretna dječija sjećanja sežu do početka rata, sve poslije toga ima sasim drugačiju nijansu i ton. No to sada nije važno. Pričam o ranom djetinjstvu, do devete godine. Odrastala sam u obitelji sa puno ljubavi, reda, rituala i pravila. Vikendi su uvijek bili posebni. Mama, baka i deda su se trudili da barem jedan dan vikenda idemo negdje, planina, naša straćara na Romaniji, neka zahtjevnija šetnja, odlasci u pozorište na balet ili operu ili posjeta muzeju… A jutra, jutra su vikendom bila sasvim posebna. Posebno nedjelje.

Imali sam sreću da odrastam u kući koja je imala baštu, i sami ćošak bašte koji je možda bio površine dva puta tri metra smo zvali ranč. Da li znate koliko mašte je potrebno da obični komad zemlje sa nekoliko čempresa, borovima i živom ogradom koja je uvijek kilavo rasla zoveš rančom? Nije tu bilo nikakvih fency klupa, sada popularnih hladnjaka ili sličnih stvari. Samo improvizacije i poneka stolica i sto koji su se koristili za kampovanje. Naš ranč je bio mjesto druženja, tu se se proslavljali rođendani, primali gosti, pravila druženja… Kada bi došlo proljeće, vikendom smo obavezno doručkovali na ranču, a veoma često bi se na tim kasnim doručcima pridružio neko od šire obitelji i prijatelja. Tada smo gustirali delicije koje se ne stižu praviti radnim danom, pa su smjenjivali uštipci, prženice, razni uljevaci, a sve to uz ajvare, džemove i marmelade koje su pravile mama i baka. Ti divni trenuci su mi ostali urezani u sjećanju tako duboku da mi se čini da bih mogla sada zakoračiti i osjetiti tu radost kada smo svi na okupu, osjetiti miris čempresa, hrane i improvizovanog namještaja za sjedenje.

A onda, nakon doručka slijedilo je vrijeme koje sam jedva čekala cijele sedmice. Nedjeljom smo seka i ja imale pravo duže gledati TV (radnim danom je sve bilo ograničeno na crtiće prije dnevnika). Nedjelja je bila TV praznik. Tada bih se pozicionirala pred ekran i sa nestrpljenjem čekala omiljeni Muzički tobogan i Minju Subotu.

Iza mene su bili pokušaji upisa u muzičku školu – dva bezuspješna. Moja sestra je išla u muzičku školu i učila svirati violinu, a najbolja drugarica je išla na klavir. Mene nisu primili. Nisam imala sluha. Oduvijek sam voljela muziku, pjevanje, ples, nastupe! Ti neuspješni upisi u muzičku me nisu obeshrabrivali. Uz Minjin Muzički tobogan sam maštala kako ću i ja jednog dana biti u studiju, pjevati i plesati sa drugom djecom! I kako će me svi gledati. U svakoj od djevojčica koje su nastupale sam vidjela sebe, zamišljala sam se u odjevnim kombinacijama, suknjicama koje se vrte i haljinama… Znala sam sve pjesmice i pamtila sam ih dugo, a nekih se sjećam i danas.

Minja, hvala vam za djetinjstvo ispunjeno pjesmom, poezijom, plesom, maštom!

DJECA SU UKRAS SVIJETA
Nema svijeta ni planete,
gdje ne može stići dijete,
jer sve dječje staze vode,
od igre do slobode.

Cvijeće je ukras bašte,
pčela je ukras cvijeta,
a djeca puna mašte,
djeca su ukras svijeta.

Lijepe riječi, prve tajne,
i sve želje dječje sjajne,
neka planu, nek’ se rode,
od igre do slobode.

Cvijeće je ukras bašte,
pčela je ukras cvijeta,
a djeca puna mašte,
djeca su ukras svijeta.