Naslovnica Iz mog ugla Olivera Oprešnik: Srednja škola mi je uništila samopouzdanje

Olivera Oprešnik: Srednja škola mi je uništila samopouzdanje

Portrait of young plus size woman smiling while standing outdoors at the street. Urban concept.

Puno puta sam čula kad se djeca posvađaju i vrijeđaju među sobom, da ih odrasli brane sa rečenicom: Pusti ih, dječija posla. Djeca su to. A onda sjećam se svoje srednje škole i koliko nisam umjela da se snađem. Krilatica koja je svima nama poznata je ”Od kolijevke pa do groba, najslađe je đačko doba”. Ja sam bila presretna kad sam sa tim stresom završila. Sjećam se da često sam sjedila sama u klupi, na eskurzijama odmah iza profesora. Sama. Pa opet ni to nije bilo najteže kao uvrede nekih mojih “drugarica”.

Pokušavala sam da im odgovorim, ali samo sam pojačavala njihovu zlobu. Osjetile su da me njihove reči pogađaju. Ja sam bila krupna djevojka sa nekim kilogramom viška. Njima je to bilo prosto debelo. Možda i nije ali su osjetile da me vrijeđaju pa su nastavile. Debela, mala ti jakna, debela kome su ukrala jaknu, debela…
Nisam ih shvatala, pa sam se povlačila u sebe i bila još nezanimljivija ostatku odjeljenja. Gledala sam ih kako se druže i osjećala se kao loša, najgora. Na kraju sam i promijenila školu, a tu negdje i izgubila samopouzdanje. Godinama nakon toga, radim na sebi, trudim se da popravim sve. Ali i dan danas, mada sad imam neko kilo više nego tad, trgnem se kad čujem to debela.

Tada u tim mladim godinama, mi se formiramo. Otvaramo se prema svijetu i svijet prema nama. Zbunjeni smo, a upijamo kao sunđeri. Taj osjećaj da sam najlošija, najgora me često i sad prosto zaledi. Tih par godina ja sam zaboravila da se smijem i upoznala depresiju. Upoznala sam nesanicu, prejedanje i očaj. Što su one bile neprijatnije ja sam bila deblja, zatvorenija i očajnija. Voljela bih da se vratim u to vrijeme i kažem sebi da učim, vježbam i da prihvatim sebe.

Da ne tražim utjehu u tuđim očima već samo u svojim. Da kažem sebi da samoća nije isto što i usamljenost i da nikad ne odustanem od svojih snova. Mnogo godina poslije tog iskustva osjećala sam se kao da sam umrla duboko u sebi. Odustala sam od jednog velikog sna i mislila sam da nikad neću biti cjelovita. Ali ima i drugih snova, ima i drugih puteva koji su isto za nas. Danas ja učim da volim sebe, smijem se i pišem. I to je isto moj san. Sada znam da samoća nije isto što i usamljenost. Da mi je potrebno vrijeme koje ću posvetiti samo sebi. Danas meditiram, učim da prihvatim druge i da kad me vrijeđaju znam da njih nešto boli i da traže oduška bolu, apatiji, dosadi. Ja danas vjerujem u ljubav, prijateljstvo, umjetnost. I ne smatram tragičnim ako se putevi mojih prijatelja i moji razilaze. Nešto smo naučili jedni od drugih i idemo dalje.

Danas želim da inspirišem druge. Učim da prihvatim sebe sa svim Manama, a tako i druge. Osjećam zahvalnost za dane pune ljubavi u mom životu. Puno je ljepote u sitnicama koje mi olako shvatamo, kao nešto što nam pripada. Učim da život ne uzimam zdravo za gotovo. Ja imam sebe i imam bogatstvo. Ne uspoređujte se sa drugima, njihove komentare ne uzimajte za svoju istinu. Prihvatite sebe i zavolite se. Ljubav, mir, sklad.

Prethodni članak27. Sarajevo Film Festival od 13.-20. avgusta
Naredni članakThermoFlux iz Jajca se okreće eko-friendly proizvodima