Naslovnica Iz mog ugla Adnan Alikadić: S(š)por(t)

Adnan Alikadić: S(š)por(t)

10.04. je bio veoma uspješan dan za naš sport. Naime, prvi puta u seniorskoj konkurenciji; osvojili smo medalje na Europskom prvenstvu u taekwondo-u. Marija Štetić i Nedžad Husić su osvojili srebrene medalje, što bi rekli loši sportski novinari, zlatnog sjaja.

Ne želim da pišem o medijskom prostoru koji (ni)su dobili ovi mladi ljudi. Ne želim da pišem niti o tome kako su neke druge, marginalne, beznačajne, bezbroj puta ponovljene vijesti dobile jučer, prekjučer i godinama u nazad prostor da truju narod. Da truju djecu. Tako na žalost, naša djeca znaju ko je u u svim vladama ne samo kod nas već i u regiji, ali za Mariju i Nedžada ne znaju. Neću pisati o tome. Jer naši mediji ne promovišu pozitivne primjere. Ne promiču rad, red, kulturu. Ne promiču trud koji su ovo dvoje mladih ljudi uložili da bi osvojili medalje. Nema reportaža na kojima se priča o tome koliko je treninga, znoja, boli na kraju i poraza potrebno prije nego se dođe na vrh. Nema toga. Ne promiče se u ovom svjetlu čak ni Edin Džeko. Više ćete informacija naći, o potpisivanju ili nepotpisivanju ugovora, o nekretninama, o psovkama, o tome šta je rekao treneru ili na kraju da je kloc nego o tome koliko trenira, kako se hrani, kako živi, koliko spava itd. Nema toga. Ne pišem o tome jer znam da toga nema, jer nema ko da pita sportiste -odnosno da piše o tome. Na žalost svaki dan je manje i manje onih koji bi to i čitali (gledali).Pišem danas, ponovo, o našem odnosu prema sportu. Pišem o tome kako se u Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu bavimo sportom. Rezultati u biti nisu slabi, oni su kako i sve drugo adekvatni našim odnosom prema sportu. Individualni su, na nivou statističke greške, djelo su najčešće ogromnog talenta i entuzijazma pojedinca ili male grupe ljudi. Na sport gledamo, isključivo sa materijalne strane. Djecu upisujemo na fudbal, zato što oni ili mi želimo da završe barem u 2. njemačkoj ligi i time riješe egzistenciju nama, sebi i svojoj djeci. Ne bavimo se sportom jer je to aktivnost koja donosi zdravlje, omogućuje kvalitetniji život, oslobađa stresa, razvija individualno konkurentnost, čini nas boljim ljudima… ne toga, takvih motiva kod nas nema. Motivi su vezani ili za pobjedu ( kojih je na žalost sve manje jer se ne podstiče) ili za novac. Da li imamo borilišta, odnosno adekvatan prostor? Sigurno ne kao Njemačka ali još uvijek bolje do barem 50 % država na planeti Zemlji. Sigurno da bi mogli biti bolji, ali mnogi ljudi rade i treniraju u daleko lošijim uvjetima.

Gdje je problem? Problem je u ljudima. Stručnjacima koji rade sa sportistima, roditeljima i donosiocima odluka. Sve tri navedene skupine imaju različite interese. Na žalost niti jedna od njih nema interes, niti namjeru da napravi sistem koji će da donese rezultate. Prije svega bi to trebali da žele donosioci odluka ( političari) jer bi trebali da ih pritišću roditelji. Roditelji bleje, jer zaslijepljeni neki malim dnevnim ličnim interesima ne vide šta je djeci potrebno, a sportski radnici također zbog sitnog dnevnog ćara ne otvaraju roditeljima oči. Kada bi progledali, roditelji bi “pritisnuli” političare da urede sistem. Tako smo u nekom začaranom, maglovitom krugu u koji svjetlo mogu početi da unose sportski radnici i roditelji. Sportski radnici tako što počnu da to budu zaista i da gledaju najbolji interes djeteta, pa da kažem i samog sporta a ne članarinu. Roditelji tako što će prestati da plaćaju članarinu da bi im dijete grijalo klupu ili igralo utakmicu jednom u 100 godina već promijenili sport i pronašli klub gdje će im dijete biti aktivno, sretno i uspješno. Ogroman broj djece imamo na fudbalu i košarci. Očajni smo u oba ta sporta. Jer najbolji ne mogu doći do izražaja od prosječnih i ispod prosječnih koji plaćaju članarinu i “smetaju” na terenu. Ne dopuštaju kvaliteti da se razvije.

Svjedokom sam da škola, klub, nebitno…godinama uzima novac od roditelja za dječaka koji ima dvije lijeve noge i uopće ne igra, on ne igra fudbal niti pred zgradom. Roditelji su zadovoljni jer 3x sedmično ima struktuirano slobodno vrijeme što je njima cilj. Da li je dječak sretan, kako mu je, kako se osjeća on i njegovi suigrači, grije li klupu redovno itd, nije važno njima, očito ni onima koji naplaćuju 50 KM svaki mjesec. Možda (ustvari vrlo vjerovatno) bi bio sjajan strijelac vazdušnom puškom, upornošću i strpljenjem to pokazuje. Čini se nevjerovatnim (naročito poslije jučerašnje utakmice) da je Željezničar bio šampion u ligi u kojoj su igrali Dinamo i Zvezda. Očito je da su se ti, takvi klubovi preorjentirali u pozitivnom smjeru i pravcu za razliku od svih drugih klubova u Sarajevu. Da li naši klubovi ulažu u mlade igrače koje kasnije preprodaju po daleko većim cijenama. NE. Oni našoj djeci naplaćuju članarinu, svaki mjesec, dok željni instant uspjeha i zarade dovode islužene igrače iz regije i masno ih plaćaju. Bez šanse da ih poslije prodaju. Oni, neuspješni, ulažu u brzi rezultat, uspješni ulažu u djecu i podmladak. Sport nam je na onome mjestu na kojemu nam je društvo. Na nivou incidenta. Kao i kultura. Povremeno bljesne, talentom i upornošću pojedinaca.

Zbog toga, MARIJA i NEDŽADE, naklon do poda !!