Naslovnica Travel & Gastro #doziviBiH: Turbe sedam braće

#doziviBiH: Turbe sedam braće

Imam ideju i plan kako da nešto (na)pišem ali mi prve rečenice i sam početak teksta dođu kao najteže. U stanju sam deset puta nešto obrisati pa opet krenuti… Samo da krene.

A kad krene(m) onda se teško zaustavi(m).

Većinu svog života sam provela u Sanskom Mostu i Banjaluci i iako sam često putovala u Sarajevo to je nekako uvijek bilo da ga kratko doživim očima posjetioca, turiste. Čak i ta mjesta “na koja svi idu” su mi i dan danas nepoznanica pa mi se nekad čini da ga ni turistički ne mogu obići u narednih deset godina.

Jedno od tih mjesta je i u samom centru grada a za koje sam saznala od tete koja je u stvari iz Banjaluke i tako se taj začarani krug mene, Banjaluke i Sarajeva nikako ne zatvara.

Elem, sasvim slučajno kroz razgovor u vjerovanja, nevjerovanja, priče, legende a i moj #doziviBiH projekat smo došle i na temu jedileri turbe sedam braće u gradu. Ja sam njoj pričala o legendi koja se veže za jedno turbe kod Travnika a ona meni o ovom i odmah lampica iznad glave kako moram da odem, vidim, probam i (pre)pričam.

Nije me stid što prije nisam otišla “da mi nije na ruku” već što sam svaki dan prolazila baš tim putem s posla kući dok sam živjela na Bistriku. Priznajem, kriva sam i hoću te greške da ispravim u narednom periodu.

Eto povod za pisanje; nekad imaš nešto tako i toliko vrijedno pred nosom a ne znaš. Stid me ali pokušaću ispraviti pa da dođe do ovakvih kao ja ali i mnogo dalje.

Braća ali ne po krvi

Ne bih rekla “legenda kaže” jer nije u pitanju legenda već čista istorija kad je u pitanju ovo turbe. Neki drugi, pametniji, učeniji ljudi su se tim bavili i postoje zapisi pa ako vas barem malo zanima šta to sve krije srce, ne samo Sarajeva već širom BiH – kuckajte, istražite. I ja ću pa da zajedno (u)radimo na širenju i lijepih i zanimljivih priča.

Ovdje leže posmrtni ostaci sedmorice, ne braće po krvi ali po učinjenoj nepravdi. Nisu čak ni pokopani u isto vrijeme ali jesu na istom mjestu. Postoji dosta tekstova baš na ovu temu a jedan od njih možete pročitati i OVDJE

Možda će sad neko pomisliti “turbe ko turbe, puna ih Bosna” ali svako, ma gdje se nalazilo ima neku svoju priču, istinitu ili legendu ali svakako priču pa tako i ovo.

Braća imaju odgovor

Bilo da vjerujete u sudbinu i da je zapisana ili u snagu slobodne volje da možete na sve u životu da utičete ipak je čovjek čovjek – radoznao!

Ne može neko da kaže kakva vam je sudbina i šta od nje da očekujete ali smo skloni raznim vjerovanjima i nevjerovanjima kad nešto ne možemo objasniti.

Skloni smo nadi i predviđanjima u trenucima očaja i izgubljenosti a i sve da nije tako, ljudski je željeti i “pogledati epizodu serije prije”.

Ali, oni koji znaju za turbe kažu da “braća imaju odgovor” i upravo iz tog vjerovanja ljudi svakodnevno dolaze i obilaze, traže nešto, vjeruju i nadaju se. Ne mogu reći da nisam uradila isto a nakon uputstva kako treba. I vraćala sam se, nekoliko puta. Malo zbog radoznalosti da i ja čujem “šta me čeka ili ne čeka” a onda da provjerim je li tako a sad sam već u fazi da odem često  jer mi tih 15-20min šetanja pruži neki neobičan mir.

Pitanje, ne želja

Kako to uvijek biva kad su u pitanju legende i običaji, hiljadu je verzija. Jedni kažu da treba ovako, drugi onako, treći kombinuju. Ja sam sve, više puta.

Jedno vjerovanje kaže da treba doći na turbe, uzeti malo vode na česmi, pomoliti Bogu onako kako to neko zna i umije, bez obzira na religiju i onda prići pojedinačno na svaka vrata i ubaciti nešto novca, simbolično za pomoć ili kako bi se reklo “kao sadaku”. Prilikom prilaska svakom od mezara, odnosno prozora se odaje počast onom koji tu leži a na samom kraju, gdje su ona najveća se postavlja pitanje. Kroz sedam manjih prozora se ubacuje jednak iznos a na velika se ubaci nešto više.

Jedni kažu da se postavlja pitanje na koje želimo dobiti odgovor a drugi da može nešto da se poželi. Nastavi se dalje, bez osvrtanja i treba pozorno slušati prolaznike pa ono što prvo čujete  od neke nepoznate osobe je “odgovor” na vaše pitanje odnosno izrečenu želju.

Pitati ili (po)željeti?!

Ne znam a i da znam ne smijem da vam kažem.

Šalim se, naravno ali običaj nalaže da o svojim željama i pitanjima ne pričate drugima, sve i ako se ostvari već da (sa)čuvateto za sebe i uputite nekog drugog ko ne zna da dođe i obiđe.

U više navrata sam naglašavala kako sam neko ko je sklon vjerovanju u sudbinu a ne potpunu slobodnu volju i slučajnosti; vjerujem da je svakom od nas “negdje i nešto zapisano” da bude ali da nam put do tog cilja nije zacementiran već da biramo kako ćemo.

Biramo kako prema dobrom a kako prema lošem. Biramo hoćemo li se na tom putu (na)smijati ili plakati, pomoći nekom ili odmoći.

Vjerujem da je krajnji cilj negdje i da spoznaju istog nemamo a put nepoznat; često trnovit, komplikovan, bez navigacije, uputstva i krojimo ga sebi. Upravo to koračanje i hod kroz nepoznato često (na)tjera da tražimo objašnjenje i odgovore ovako, od neke “više sile”.

Vjerujem da ima priča, legendi, običaja svuda i da, sve ako u njih ne vjerujete mogu biti razonoda.

Isto važi i za ovo; možete vjerovati ili ne vjerovati ali ako ste već došli u Sarajevo, zašto ne (is)probati?!


*Ova priča je dio #doziviBiH projekta a koji se realizuje uz podršku USAIDa u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH*
Prethodni članakNauka u službi ljepote: glikolna kiselina
Naredni članakIzazov dekarbonizacije za mala i srednja preduzeća