Naslovnica Iz mog ugla Esma Sarić: Zildžije znaju za kim zvona zvone

Esma Sarić: Zildžije znaju za kim zvona zvone

Esma Sarić je mlada rediteljica koja nam pripovijeda o istoriji Sarajeva

Hemingvej, koji je napisao najkraću priču na svijetu, napisao je i roman „Za kim zvona zvone“. Nekim čudom je bilo potrebno više od stotinjak stranica da nam objasni zašto zvone, za kim zvone, a trebao je samo da pita zildžije. Zildžije su zvonari, te osim mape Hemingvejevog romana, oni znaju i zašto Mujo kuje konja po mjesecu. Mada, iskreno, vjerovatno zamišljate ljude u narodnoj nošnji sa fesovima koji rade zvona na katedralama oko čaršije, a oni su nam bliži nego što to mislite. Zvona koja zvone u Sarajevu objedinjuju sve ljude, svih nacija, religija, pa i turiste. Naši zvonari prave tepsije, lončiće, lampe, uglavnom sve što se pravi od mesinga tj. bakra.

U 19. vijeku a i prije, spominje se postojanje raznih obrtnika koji su se tretirali pod kovačkim esnafom tj. udruženjem. Ti obrtnici su bili: klinčari, bravadžije, klčije (sabljari), tufekčije (puškari), bičakčije (nožari), kazandžije, kalajdžije, zildžije (zvonari) i tenečedžije (limari). Zajednički biljeg tih obrtnika bio je: kovački mijeh. Spominje se, da su u Bosni kovači djelovali i prije dolaska Osmanlija na ove terene. Za kovački esnaf je usko vezan obrtnički posao nalbanta (potkivača konja).

Nažalost, ili na sreću, zildžija kao takvih već odavno nema. Potreba za bakrenim suđem je bila u skladu sa finansijama, periodom, vrstom hrane. Danas, zanati da bi opstali, su se ujedinili u jedan. Zildžije su se s drugima pod ruku stopili u kovačke djelatnosti. Tako je Sarajevo dobilo kaleidoskop neobičnih zanata, te fuzije potrebe i ljudske prirode da unatoč svemu opstaje na ovim prostorima, tako i ta zvona se čuju u nekim drugim oblicima.

Mirišu li stvarno trešnje kad siđeš niz Kovače?

U ručnom mlinu kafe vjerovatno.Moramo sa dozom radoznalosti posmatrati tekst pjesme „Za koga noćas čuvaš dukat oko vrata“ Crvene Jabuke. Ne zbog samog dukata, ali poetički rečeno, trešnje su mirisale ako ih je autor nosio na ušima eventualno, al kako su mogle da budu jače od mirisa kafe? Mora je da je ljubav. To nam je najdraža dijagnoza za sve. Ipak, pratimo zvuke zildžija do bubnja naših najdražih okupljanja, poziv za kafu je takođe jedna vrsta zvona.

U radnji porodice Jagnjo smještenoj u sarajevskoj ulici Kovači (poetično) već 120 godina proizvode se ručni mlinovi za kafu. Porodica Jagnjo jedina je na području cijele bivše Jugoslavije koja je mlinove proizvodila ručno. U svojoj radnji su ih je najčešće pravili od mesinga i inoksa, sa čestim gravurama na mesinganim mlinovima. Nekada je svaka kuća obavezno imala mlin za kafu jer se kafa nije mogla kupiti već samljevena kao danas, a danas ih kupuje samo dijaspora. “Danas ih kupuju samo naši ljudi koji preko ljeta dođu u BiH kako bi ih sačuvali za uspomenu na prošla vremena i nekadašnje dane”, rekao je Jagnjo jednom prilikom koji se ovim poslom bavi od malih nogu kada je zanat učio od svog oca. U radnji danas uokviren stoji dokument koji svjedoči o tome kako je njegov otac ovaj zanat učio u periodu od 1919. do 1923. godine, čime se Jagnjo danas naročito ponosi. Ipak, ovaj zanat mu je danas sporedni posao jer je Haris inače diplomirani inžinjer saobraćaja. Kada je na poslu, u radnji ga mijenja majka koja još uvijek prima mlinove na popravku. A bave se još i pravljenjem i popravkom noževa.


Nažalost, kao djeca najdraže igračke, mi smo mlinove zamjenili drugim stvarima i pitanje je vremena kad će porodica Jagnjo zatvoriti svoju radnju, ako to već do sada nije. Ipak, u inat, miriše kafa kad siđeš niz Kovače, a zvonari su se sakrili u komšiluk, jer gdje bi drugo. Skrivajući se vješto pod plaštom limara, kao krilo tetreba, zatreperi riđa boja na kaldrmi.

Mlinovi za kafu, ručni rad porodice u ulici Kovači u Sarajevu.

Od pravnika do limara

Limarski zanat je ne samo dio kulturne baštine atraktivan za muzejsku postavku, nego i jedno od perspektivnijih zanimanja, jeste li ikad zamislili da kujete konja po mjesecu? Daleko smo od konja, ali u srcu Baščaršije, kako da pomenemo zvonare, a da nešto ne odjekne. Adnan Jusić, vlasnik je limarske zanatske radnje, inače i predsjednik Upravnog odbora Obrtničke komore Kantona Sarajevo.

„Nekada su roditelji plašili djecu: Ako ne učiš, bićeš niko i ništa! Ići ćes na zanat! Obrtnička komora u saradnji sa Opštinom Stari Grad organizuje manifestacije i susrete sa mladim učenicima u svrhu upoznavanja zanatskih zanimanja. Ovakvi susreti  mlade rasterećuju predrasuda. Neki zanati, a jedan od njih je i limarski, mogu biti perspektivni i od zanata se može živjeti.

Limarska radnja dip. pravnika na čaršiji
Foto: Svijet zanata

Ne možeš voziti Mercedes, ali možeš Ford. Možeš otići na more ili negdje drugo na odmor. Sa dobrim zanatom možeš i u inostranstvu posao da nađeš, ali sa pravnim fakultetom nikada.“ – kaže Adnan Jusić, koji je i pravnik po struci za portal Svijet Zanata, gdje se krije bogastvo koje će razbiti predrasude.

Jusić je ostavio pravo i kancelarijski posao, odlučio se preuzeti dajdžinu radnju u Ulici Veliki ćurčiluk 39  u Sarajevu. Proizvodi predivne stvari:  roštilje, sač, kazane, lonce, horoze za dimnjake i sulunare, aluminijsko posuđe i tepsije, razne vrste peći, gorionike za žar za nargile, šiš za kafu, kalup za tulumbe, mašice i lopatice, rende…

Mesing u modernom dizajnu na stari način

Naida i Ismet Lisica su odrasli uz zvuk savijanja bakra i mesinga. Gledali su kako od ovih metala njihov otac kreira prekrasne dodatke koji će oplemeniti i učiniti posebnim baš svaki interijer. Danas oni, ne samo da kroz svoj rad prepričavaju obiteljsku tradiciju koja je započela još 1960. godine, nego ju i nastavljaju kroz showroom LisicaLisica u Sarajevu u kojem turisti iz cijelog svijeta, ali i svi bh. zaljubljenici u ručno izrađene predmete, mogu dio njihovog dizajna ponijeti sa sobom. Ovaj duo je za portal Bonjur.ba otkrio proces izrade predmeta od mesinga:

„Tehnika izrade odvija se sljedećim redoslijedom: bakrene šajbe dobiju se rezanjem bakrene ploče. Šajbe, tj. diskovi, su različitih promjera, zavisno od veličine samog proizvoda. Bakrene šajbe se potom odgrijavaju otvorenim plamenom dok bakar ne promjeni boju u crnu, a potom tamno-crvenu. Nakon što se šajbe ohlade, počinje proces savijanja na kalupima smještenih na druk mašini. Šajba se s jedne strane nasloni na kalup, dok se s druge strane pričvrsti sa forzecom i stegne. Naš otac, svezan pojasom za mašinu je spreman započeti proces savijanja. Prilikom savijanja, metalna šajba se podmazuje mašću, kako bi alati nesmetano klizili po materijalu. Tokom ovog procesa, proizvod je često potrebno više puta ogrijati, kako bi metal postao mekši za dalje oblikovanje do finalnog izgleda. Postepeno, bakar poprima oblik kalupa na kojem se savija, a dalje ga je moguće ogrijati otvorenim plamenom kako bi se s uklonile masnoće.“

LiscaLisca showroom u Sarajevu čuva zanat zildžija od zaborava Foto: Dženat Dreković

Zašto Mujo kuje konja po mjesecu i za kim zvona zvone?

Sine Mujo, živ ti bio majci

Ne kuju se konji po mjesecu

Već po danu i žarkome suncu

 Mila majko, ne kuni me mlada

Znaš kad meni na um padne draga

I ja ne gledam sunca nit’ mjeseca

Nit’ moj doro mraka nit’ oblaka

Sletio je rover Preservance na Mars, i to u krater Jezero, među doline koje su dobile ime po BiH rijekama. Ali, naš Mujo već godinama unazad kuje konja po mjesecu. U periodu u kojem se nalazimo, Mujo bi mogao na tom satelitu i da živi.

Učenik prvog razreda osnovne škole je za zadatak „nacrtaj Sevdalinku“ odabrao…pa, očigledno je.
Foto: Facebook 

Mujo kuje konja iz istog razloga zbog kojeg zvone zvona, zbog kojeg zrno u mlinu ručnom kafe se okrene, zbog razloga zašto trešnje na Kovačima mirišu. Džaba sve, ako to što radite, iz ljubavi ne radite. Tako su jedne zildžije opstale, pod zagrljajem ostalih, skrivaju se i žive i dalje. A kako i ne bi, u gradu u kojem ako zvone zvona, u simbolu poziva, to će biti prije ona zvona na vratima, na drški bicikla, na onim naušnicama trešanja, ona zvona školska koja će značiti početak odmora, ono zvono koje pamtite kao najdraže pozive i to će prije biti i ličiti na zvona osmijeha. A i zašto moraju da znače samo kao simboli oprosta i molitve?
Nedostaju nam ta zvona, nedostaju nam svima majstori za zvona. I s godinama naučimo da, ako ti majstori zvona neće za nas na mjesec, svadbena neće zvoniti tako jako…ne pristajte na manje, a za više, svratite u čaršiju. 

foto: Eurotrip