Naslovnica Iz mog ugla Potraga za srećom traje cijeli život

Potraga za srećom traje cijeli život

Potraga za srećom - ići ili ostati?

Bilo kuda pođi, ali kući dođi. Da, bila je to i moja vodilja, pamteći majčine riječi još kao mali.  Tako je nekako i bilo uvijek. Otiđi u Moskvu, vrati se u Sarajevo, otiđi u Bitolu, vrati se u Sarajevo, otiđi u Dhaku, vrati se u Sarajevo, otiđi u Maleziju, vrati se u Sarajevo. Pokušavao sam tu ostati…ali pojam “ostanak” je relativan za nekoga ko uvijek teži nečemu višem i dinamičnijem. U suštini, tu leži poenta ove priče: da potraga za srećom ne završava već putujući prima različite oblike, ali u suštini ostaje potraga.

Radeći već od 17. godine na BH Radiju 1 na Omladinskom programu imao sam priliku pričati sa velikim brojem mladih ljudi koji su otišli iz BiH i nisu se vratili, ali i s mladima koji su se aktivno borili za “bolje sutra u BiH”. Tada sam lično navijao za borce, ljude koji su ovdje bili i činili proaktivni dio društva.  Također, i sam sebe sam smatrao dijelom te zajednice. Kada sad pogledam unazad, vidim da su ovi koji su živjeli vani i dalje vani, a ovi što su se borili ili su se povukli iz bitke ili su i oni otišli. I vidim sebe kako sjedim na sjeveru Evrope, gledajući kako estonska zima najavljuje još jednu vjetrovitu i snježnu sezonu.

Odlazak u inostranstvo je iskustvo kojeg većina mladih širom svijeta proživljava kao obaveznu dužnost tokom svog odrastanja, bilo da je riječ o nekoj srednjoškolskoj razmjeni, studiju ili praksi. Suočavanje sa novom zemljom, drugačijom kulturom, različitom hranom, neobičnom klimom, stranim jezikom – sve su to aspekti života, ali prije svega odrastanja. Odlazak u Dhaku (Bangladeš) sa 25 godina, nakon što sam završio master studij na Građevinskom fakultetu u Sarajevu s ciljem da radim kao Sales Manager za globalnu telekomunikacijsku kompaniju, a ne kao inženjer mnogi su smatrali najluđim potezom u mom životu. Sam se često sjetim koliko sam sati (moglo bi se slobodno reći dana) proveo u beskonačnim saobraćajnim gužvama uzavrelog bengalskog asfalta razmišljajući da li sam zaista za to “učio školu”. Ali, tada sam znao da to iskustvo moram proći, da će ta avantura utjecati na moj dalji razvoj, kako privatno tako i profesionalno.


O Bangladešu ne pričam mnogo sa svojom porodicom i prijateljima. Ne zbog toga što nešto krijem nego sumnjam da to iko može razumjeti osim moje Balkan ekipe koju smo izgradili tamo. Zemlja površine BiH sa 160 milion stanovnika predstavlja pravi mali stampedo ljudi u bilo kojem trenutku dana/noći. Ograničeno kretanje, mjesto gdje se bijelac doživljava kao Bog, siromaštvo koje vas okružuje i podsjeća na surovu realnost, ali sa druge strane, jedinstveni poslovni izazovi podizanja kompletnog tržišta, rada sa bankama i velikim poduzetnicima, vode vas ka upoznavanju jedne kulture koja smatra da su njihovo najveće ekonomsko dobro ljudi. 2 godine boravka u Dhaki su do sada najjače životno iskustvo koje sam prošao i sa 27 godina nisam pomišljao da se vraćam nazad, već da idem naprijed, i taj naredni korak bio je Kuala Lumpur. Svjetska metropola. Jackpot nakon Dhake. Rekao bi neko ziher. Ja bih rekao šipak. Svakako svjetska prijestolnica, jedan od najvećih ekonomskih epicentara Azije, magični Kuala Lumpur zrači luksuzom i raznolikosti. Uveliko sličan BiH gledajući etničku podijeljenost (Malajci, Indijci i Kinezi), ali sa druge strane veoma dinamičan, užurban, poslovan i bez duše. Iznimno uvezan sa svijetom, ali nekako nedovoljno iskren u svemu tome. Za mladog, srčanog Bosanca i Hercegovca Malezija nije bila destinacija za ostati, ali jeste svakako za doživjeti u 3 godine.

5 godina u Aziji je donijelo nevjerovatne poslovne izazove; imao sam priliku voditi tim od 25 ljudi u 4 različite zemlje, raditi sa velikim imenima poput Facebooka, WhatsAppa, Oracle-a, Citi Banka, azijskih ecommerce giganata, ali i raditi na lokalnoj ekspanziji u Bangladešu, Maleziji, Singaporeu, Mijanmaru i Vijetnamu. Za osobu od 30 godina to je bio život iz snova, život u koferima, život koji živi vas, ali ne i vi njega. Ali, jednog dana ustanete i zapitate se gdje je u svemu tome vaša suština i kao logično vas stigne pomisao da biste ipak mogli vratiti se u svoju rodnu zemlju i prenijeti znanja i iskustva te graditi svoj život kvalitetnije.

Naučio sam kroz život da imati očekivanja može biti najveća zabluda sa kojom se možemo suočiti. Ali, gledajući da ovdje pričamo o ljubavi prema rođenoj zemlji kojoj želite sve najbolje, vjerujem da je nekako neminovno očekivati da će društvo biti spremno za nekoga ko samo želi doprinijeti razvoju istog.


Povratak u Sarajevo nakon 5 godina je bio kompleksnije i teže iskustvo nego prvi odlazak u Dhaku prije 5 godina. Kulturološki gledano, mišljenja sam da je BiH jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. To bi u suštini trebalo da rezultira da istu promovišemo te da svi radimo na tome da se društvo diže kolektivno kako intelektualno, tako i profesionalno. Međutim, tu nastaju moji izazovi. Na prvi spomen da sam se vratio, ljudi bi obično pitali da li to nisam uspio u Aziji ili da li me je to Azija “pojela” – šta god to značilo. S druge strane, kada bih ljudima rekao da sam prethodnih 5 godina živio u Bangladešu i Maleziji, 90% ljudi ne bi prokomentarisalo prvu destinaciju, a za drugu bi rekli “mah, čuo sam da je Malezija loša”. Iako nisam htio da vjerujem da je to postulat ponašanja većine, stekao sam utisak da bh. društvo nije spremno da čuje više o drugačijem i nepoznatom. I to je bio veliki šok za mene gledajući koliko je BiH kulturološki raznolika zemlja.

Sve izazove bih nekako i zanemario da zapravo nije veoma jasan nedostatak konkurentnosti u različitim oblastima profesionalnog izazova. Moderni svjetski trendovi ukazuju na to da se mlada osoba danas prosječno zadržava 2-3 godine na jednom radnom mjestu, da konstantno traži za povratnu informaciju oko svog performansa i očekuje karijerni napredak. Dočekati penziju u prvoj firmi gdje ste se zaposlili nije više opcija. Povratkom u BiH nisam stekao utisak da će moja karijera moći dovoljno brzo rasti onako kako je rasla u prethodnih 5 godina. Nažalost, tržište BiH je prilično zatvoreno i čini se da nije dovoljno zanimljivo svjetskim kompanijama za neki lokalni razvoj biznisa, barem ne u skorijoj budućnosti.

Političku situaciju ne bih komentarisao. To je beskonačna tema na svjetskom nivou. Ali da, svakako utječe na životno planiranje, u našoj zemlji jasnije nego igdje drugo. Onda vam se to prilično jasno implicira kada vam zatreba jedan obični dokument, ili medicinski pregled, na šta morate čekati mjesecima, a vrijeme je novac i imamo ga sve manje.

Mnogi će reći da je napuštanje problema najjednostavniji način da se isti riješi. Ja bih rekao da odustajanje nije osobina uspješnih ljudi, ali svako treba biti realan i znati kada prihvatiti poraz. To je golema odlika uspješnih ljudi. Neke sisteme možeš poraziti, mnoge bitke možeš dobiti, ali samo kada se “sukobljavaš” sa sebi sličnima, onima koji žele promjenu, napredak, razvoj i budućnost. Moja bitka se nije vodila sa vizionarima, već sa automativcima i to nije moglo uspjeti.

Potraga za srećom traje cijeli život, a život nas svaki dan iznenadi svojim potezima ukoliko odlučimo da mi njega živimo, a ne on nas. Tako je i u moj život jedan dan ušetala estonska kompanija koja je čula za mene te su željeli da svoja znanja i iskustva podijelim sa njima i pomognem njihovom razvoju. Govorimo o kompaniji koja ima sjedište u zemlji koja je broj 1 zemlja u Evropi za pokretanje biznisa, sa 99% pokrivenosti internetom i gdje sam na radnu dozvolu čekao punih 8 radnih dana. Pričamo o zemlji koja je već nekoliko godina uzastopno proglašena za zemlju sa najboljim obrazovnim sistemom u svijetu, jačim čak i od Finske. I tamo negdje neko je čuo za nekoga iz Bosne i Hercegovine ko im može pomoći.

Ne bih da ova priča bude obojena razočarenjem, ali toga mora biti ukoliko gradite uspješne priče. Ovo je i priča o tome da se uspjeti može dok god to želite. Ne morate nužno pratiti društvene norme, ali bitno je da radite na sebi i pratite svoje srce. Ono vas nikada neće izdati, a dovoljno smo svi tehnološki osviješteni da znamo da engleski jezik nije strani već maternji jezik i da je to minimum koji morate imati da biste išli dalje od svog dvorišta. Samo studiranje vas neće dovesti do posla, trebate pokušati i angažirati se tokom studiranja. Čekanje da prilike padnu sa neba je uzaludno potrošeno vrijeme. Slijediti prilike i koristiti moderna sredstva komunikacije je ključ uspjeha. Upoznavati, pričati, pitati – da, to su aktivnosti, a ne simboli da ste previše napadni, glasni i da pričate previše. Zbog toga se svi na kraju dana, kad se problemi pojave, oslanjaju na veze. Networking je ključ današnjeg uspjeha, ali treba znati komunicirati i uživo, a ne samo online. I treba čitati. Što više. I željeti letjeti. Što dalje. Znati kada prikočiti, udahnuti, izdahnuti i krenuti dalje. Dokle god treba samo da osjećate leptiriće u stomaku svakog jutra i da vam je osmijeh prirodno stanje, ali ni da suze nisu strane. Tada znate da živite, a to je ono što svi zapravo želimo.

IZVORFaris Šehović
Prethodni članakTamara Vučinić, djevojčica koja je ispunila svoj san
Naredni članakNa domaćem tržištu smo pronašli uređaje koji dom čine čišćim i ugodnijim mjestom za cijelu obitelj